Dakle, došlo je vrijeme da malena produkcijska kuća Julius Movies napokon obznani širem pučanstvu svoje postojanje. Ovaj milenijski događaj je natjerao i mene, starog i čangrizavog Crappera, da se vratim iz mirovine i pokažem svijetu kratki promo korporativni video, koji je samo uvod u mnogo veće stvari koje će se uskoro dogoditi na ovom našem malom, učmalom i dosadnom hrvatskom filmskom nebu. Pratite razvoj događaja, i uskoro ćete premijerno moći gledati prvi pravi hrvatski kratki horror koji će, nadam se, dokazati da ne znaju samo Japanci i Ameri raditi scary movies... A do tada, TESLA!!!!
|
Ljeto je... gotovo, očigledno. Ali nema veze, još uvijek su reprize glavne na programu svih naših televizija, i bome moram priznati da ne uživam u reprizama repriza Gumusa, Ružne Betty, Hrvatske ružne Betty i ostalih (osim Zauvijek susjedi, e TO je HUMORISTIČNA serija)... A treba se i to razumjeti, ljeto je (bilo), neda se nikome raditi ništa, vani upeklo +500, ni 3 klime ne pomažu. E pa tako evo i ja, malo švrljam po starim postovima i vidim da sam nekada pisao stvarno dobre postove. Ovo danas je čisti sramotni kapitalizam, dabog da me se rođena majka odrekla, puj! Stoga, donosim jedan blast from the past za sve one, drugim riječima doslovno sve, koji nisu pročitali ovaj sada već samoprozvani klasik hrvatske blog literature, tamo negdje iz 2009. godine, kada je svijet još uvijek bio utopija...
Došao je i taj dan. Dan izbora. Dan izbora je u mojoj kolibi jedan od najvažnijih dana tekuće kalendarske godine, te se slavi sa istim žarom kao Uskrs, Božić, Dan republike i imendan mog šukundjeda Mihovila, oca cijele loze, čijih se 12 sinova razišlo po svijetu kako bi širili mudrosti i znanja, poglavito u području obrade sirovog željeza i zabijanja čavala u drvo. Đede Mihovile, laka ti hrvatska zemljica. Uglavnom, biti će prilika da se priča i o djedu, al sada bi bilo bolje da se vratimo na temu. Dakle, Dan izbora je, kao što vidimo, vrlo važan u mojoj obitelji. Sve počinje točno 2 godine prije samih izbora. Otac dođe na taj dan doma, pijan kao i obično, i lupi majku dva puta u svaki obraz. To je poznato kao "Pretkazanje", i prvi je znak svakome od ukućana koji su eventualno zaboravili na skorašnji blagdan. Nakon što majci krv prestane curiti iz lica i svi ukućani se uvjere da ima samo blagi potres mozga, svi se okupimo oko stola da otac održi zdravicu te nas upozori da Dan izbora moramo shvatiti iznimno ozbiljno. Nakon toga jedemo janjetinu, rukama naravno, dok najstariji sin, po starom običaju dobiva glavu skupa sa jezikom i očima. Ja, kao najmlađe dijete, dobijem rep i papke kuhane u vodi bez začina. Život je ponekad okrutan... Nakon što se obilježi ovaj dan, 2 godine prije Dana izbora, život se nastavlja kao i prije. Svakodnevne obveze oko kolibe, odlasci vikendom do grada u potragu za djevojkama, sve ono što čini ovaj naš urbani život. Godinu dana nakon 2 godine prije Dana izbora, dakle godinu dana prije Dana izbora, je takozvani "Dan izbora izbora". Ovaj dan je možda ključan u samom procesu i uspješnost cijele svetkovine se temelji upravo na odlukama donesenim na ovaj dan. Otac taj dan dolazi doma pijan kao i obično, ali sa vrećicom i velikom kanticom ljepila ili benzina u ruci. Svako malo zagnjuri glavu u vrećicu, i na trenutak poludi. Do sada nije napravio neki veći eksces, ali pamte se slučaj Noževi tamo '98, kada se na trenutak pogubio i pomislio da ga napada divovska lignja sa 9 krakova, drvenim zubima i glavom Joška Lokasa. Moj brat Božidar je taj dan na žalost ostao bez uha. Također će taj dan, tamo 2001. godine, pamtiti i moj brat Miroslav. Recimo samo da je Miroslav na 5 minuta preuzeo ulogu moje majke. I pri tome ne mislim da je prao suđe i peglao veš... No vratimo se na temu. Otac dakle na "Dan izbora izbora" donosi plan i program svih stranaka koje su se udostojile napraviti plan i program. Slijedi njegovo isčitavanje, te argumentirana diskusija koja je tu i tamo prekinuta sumanutim trčanjem moga golog oca po sobi dok ljepilo/benzin pucaju najjače. Svaki od članova obitelji kaže svoje razloge za i protiv svake od opcija, te se na kraju dana, velikim vjećanjem, odlučuje koja opcija je ovoizborni izbor naše obitelji. U finalu su ovaj put ostale Nezavisni seljaci hrvatske i Hrvatski dalmatinski dom. Pobijedili su seljaci, čisto iz razloga što je Hrvatski dalmatinski dom u kontinentalnoj hrvatskoj isto kao 5 kuna u rukama malog Roma: uzalud bačen novac. Al da ne bi ostalo samo na tome, ipak NZH ima i neke druge kvalitete, koje su privukle mog oca u kratkim trenucima lucidnosti. Seljačko pravo na zemlju i na šume, na vladu i na upravu je ono što je napravilo razliku. Nekako se bojim da moj otac nije shvatio da ovo "pravo na vladu i upravu" ne znači da će i on moći vladati, što smo svi zajedno zaključili kad se ustao na stol i počeo nas po glavi tuči mladim lukom vičući: "Ja sam kralj i krstim vas u ime Svetog Mihovila!" Izbor je donesen te nas čeka još godina dana od Dana izbora. To vrijeme kratimo pikulanjem, igranjem domina i slušanjem Narodnog radija. Oooooo-glasne minute! Mjesec dana prije izbora, kada se kampanja već zahuktala, te bezbrojni plakati ispune svaki kutak naše domovine, i mi krećemo u akciju kako bi što više pomogli svojoj opciji. Trganje plakata suparničkih stranaka je ono što je svaki pravi pristaša dužan učiniti. Ako ste artistička duša, možete na kandidatima crtati hitlerovske brkove, naočale, rogove ili nešto slično, a jedini uvjet je da je smiješno. Moja specijalnost je bojanje bjeloočnice, u tome sam se vrhunski ispraksao. Neki malo radikalniji će te predizborne igrice začiniti povremenim poljevanjem benzinom pristaša drugih stranaka te zapaljenje istih, uz povike Komunisti!!! ili Ustaše!!!, ovisno o tome koja je opcija trenutno omražena. Kako se bliži taj dan, napetost raste te se može rezati nožem, što moj otac i čini, jer je to obično vrijeme kada se u šumi pojavljuju prvi bobičasti plodovi biljaka od kojih mnogi nisu baš jestivi. Tada zna i po 3-4 dana biti na drvetu i čekati da "plavi ljudi" odu natrag na svoj planet i prestanu seksualno zlostavljati jelene. Majka pak u to vrijeme vadi naša najbolja odijela, pegla trenirke i lakira cipele. Tada dolazi i moj najstariji brat Stjepan zvani Štef iz Njemačke, gdje radi kao pomoćnik krovopokrivača. I to sa samo 4 razreda osnovne škole. Peče se gibanica i bira se najljepši odojak kojeg će se u čast Dana izbora, kako tradicija nalaže, pustiti na slobodu. Šalim se naravno. Niti jedan odojak (ili bilo koja druga životinja) neće iz dvorišta izaći živ. Nikad. Moj brat Zdenko i ja kitimo kuću sa božičnim lampicama i onom srebrnom kao trakom koja se inače omata oko bora. Zdenko je malo mentalno zakinut, pa često zna cuclati i jesti lampice, što i nije baš zdravo, pogotovo kad su uključene u struju. Najdraže su mu crvene, kaže. Dan izbora je došao! Napokon! Svi se budimo u 5 ujutro. Dug je dan pred nama, treba sve spremiti, staviti juhu od pilećih nogica i glava da se kuha, oprat se, uredit...Oca nismo vidjeli već 8 dana, premda moj brat Želimir kaže da ga je prije 3 dana vidio kako na rijeci pije vodu omotan svježom jelenjom kožom. Ipak, svi vjerujemo da će se pojaviti na vrijeme, jer njemu ovaj dan znači više nego ikomu. I tako je i bilo. Pojavio se oko 8 sati, gol, promrzao, ispijen i prljav, buncajući o 7 patuljaka koji su mu ukrali lijevo jaje i pobjegli s njim u Kinu, i kako ih je on tamo morao loviti pa na magičnom nosorogu sa krilima i takve neke pizdarije. Bobice mu stvarno pomute mozak. Uglavnom, kad su se svi napokon spremili, ukrcavamo se u stari dobri Wartburg, tojest najstariji se ukrcavaju u Wartburg. Majka i mi mlađi se vozimo u prikolici. Bolje i to nego trčati za autom kako smo radili prvih godina. Dolazimo do birališnog mjesta, našeg hrama, monumentalne građevine i spomenika ljudskog duha, zadnjeg bastiona nade u bolje sutra: zgrade općine. Njezini smeđi zidovi, pomalo prljavi prozori sa bijelim oknima, crijep kao poškropljen najfinijom mahovinom i hrvatska zastava na sredini. Nitko od nas ne može sakriti suze nad ovim prizorom. Obavljanje najsvetije građanske dužnosti u ovom, najsvetijem od svih svetih mjesta, je uistinu vrhunac godine, usudio bih se reći i vrhunac života. Kad se napokon nađem sam u kabini i zaokružim svoju stranku, neopisiva sreća i ponos mi ispune srce te osjetim kako sam uistinu svojim glasom promijenio nešto, kako sam svojim glasom omogućio svima nama bolji i sretniji život. Ubacujemo svi u isto vrijeme listiće u kutije, te ponosno marširamo van. Dvije godine pripreme je iza nas, dvije godine koje su kulminirale ovim trenutkom, kada smo svi zajedno, složniji nego ikad, zadovoljni građani ove naše prekrasne domovine. Fešta će trajati do dugo u noć.... Izborni rezultat: Nezavisni seljaci hrvatske - 0.46% |
Prije svega, riječi hvale. Ovaj neozbiljni blogić je prešao brojku od 400 000 posjeta. Nakon 7 godina pisanja gluposti i izgubljene većine prvotnih postova koji bi danas na crnom blog tržištu vrijedili kao neka izgubljena Picassova slika ili drugih 10 božjih zapovijedi, nešto je ipak postignuto. Bravo za mene, i bravo za ljude koji ovo čitaju. Evo, obećao sam sam sebi da neću plakati, ali šta mogu kad je ovo toliko emocionalan trenutak. Nakon ovoga se mogu bez straha od osude okoline u potpunosti posvetiti svojem vječnom snu: oslovljavanju samog sebe u 3. licu, počevši već od ovog ponedjeljka (jer svi znamo da svaka velika životna promjena počinje od idućeg ponedjeljka)...U čast ovog povijesnog događaja, izbrisao sam sve retardirane reklame i facebook box. Hvala bogu da su kreatori ovog servisa imali toliko uljudnosti da ponude micanje tih gluposti kao opciju. Također, sve atraktivne mlade djevojke mogu poslati svoje toples slike na dole navedenu email adresu, kako bih skupa sa svojim prijateljima na popodnevnoj kavici mogao iskomentirati kako nose ogroman križ oko vrata, dok potpuno gole dragaju mindžicu. Tko ne bi volio mlade kršćanke...
Danas se neće puno pisati. Nikako. Danas će se slaviti dugo u noć, pa čak i do ponoći.... Ali neozbiljno bi bilo da ovaj post ostane samo na samohvali. Ipak je moja obveza da ovakve dragulje podijelim sa svima. Danas vam donosim jedan umjetnički video neke Srpkinje koja je kao neka umjetnica u New Yorku. Ona u ovom 14 minutnom horroru od videa objašnjava neke od tradicija sa brdovitog nam Balkana, koje su očigledno s razlogom izumrle. Ne pitajte kako sam došao do njega, to su mračni putevi kojima niti jedan normalan čovjek nikada ne bi trebao kročiti. Kao i svaki video, slika ili post na ovom blogu, ne preporuča se mlađima od 18 godina, srčanim bolesnicima, ljudima koje je napala flesh eating bacteria, kršćanima, muslimanima, zoroastristima, igračima bejzbola, ljudima koji nevjerovatno sporo hodaju, udruzi B.a.B.e i srednjovjekovnim mačevaocima, te kao takav ne odgovaram za posljedice u vidu mentalne i emocionalne retardacije, želje za samoubojstvom ili masovnim ubojstvom i erektilne disfunkcije. Zapravo, ovo je toliki trash da sam dugo dvojio dal da ga uopće ikad objavim, al rekoh, jebiga, jednom se slavi jubilej, mora biti nešto nesvakidašnje! Ko sutra na kavi, u uredu ili na roditeljskom sastanku ne bude pričao o ovome pička je i neću se nikad više družiti sa njime/njom.... |
Eto, dugo me nije bilo, šta da vam kažem: pad inspiracije, gubitak volje za živ... koji kurac??? Nakon što su mi inflitrirali blog sa nekakvim linkovima za NovuTv i ostale NoveTV, sada mi tu blinka nekakav nakaradni Facebook box! Cijeli koncept ovog bloga, sa Nortonom, sapunom, Fight Clubom... Prodali su me! Uglavnom, dosta o tome, kao da me briga... Čekao sam trenutak, onu pravu temu, nešto što će mi omogućiti da se vratim na velika vrata. Sukobi na Bliskom Istoku? Previše politički... Prosvjedi po Hrvatskoj? Dosadno... Potres u Japanu? Pecanje simpatija... I onda, slučajno, preko nekog lijevog linka neke jadne komičarske grupe koju pratim na Youtubeu (iskreno, neznam uopće zašto ih pratim i zašto ih nazivam komičarima. Znam samo da mi je u jednom trenutku života bio iznimno zanimljiv i zabavan video u kojem njih par razbija auto jednog od njih), naletio sam na next big thing, navodno ženskog Justin Biebera. Stoga, prvo pogledajmo video, a onda krenimo u opsežnu analizu.
Rebecca Black. Samo ime je toliko cool da je jednostavno nemoguće da su ga mamica i tatica sami smislili. Barem 50 ljudi je zdušno radilo tjedan dana danonoćno na tome da se izabere najbolje i najkulje ime. Pjesma se zove Friday, što je po našem staroslavenskom, Petak. Imali smo i mi svoju uspješnicu u vidu istoimene pjesme skupocjene prostitutke Vlatke Pokos. I moram priznat, retrospektivno, ne znamo kakvo smo blago imali. Uglavnom, pjesma počinje nekakvim sinteziranim zvukovima koji mi opako bacaju na teenagerski Black Eyed Peas. Tu je i neki crnjo koji priča standardno nevažne stvari, a u pozadini se čuje milozvučni glas računala koje pjeva Yeah-yeah u svim mogucim varijacijama (Yeah, Ye-ah, Yea-h, Y-eah, Y-e-a-h i još 12 tisuća kombinacija). Prošlo je točno 6 sekundi, a već mi je jasno da me očekuje jedno od najvećih smeća koje sam ikad vidio. Bre, 3 crna cigana iz Lukavca ne bi napravila ovakvo smeće. Uglavnom kroz prvih par sekundi se listaju dani kalendara sa objašnjenjem što se radilo taj tjedan: ispiti, zadaće i slične teenagerske brige. Hah! Nasmijem se ja slatko i pomislim u sebi: kog vi lažete, sramota vas bila! Srednja škola je najlakša stvar koju čovjek mora proći kroz svojih 40 i kusur godina života (prosjećna životna dob osobe poput mene), a svi se uvijek žale. Uglavnom, na kalendaru se pojavi petak i stvar napokon može početi. U ovom trenutku, prošlo je 12 sekundi skladbe, i osjećam prve znakove mučnine. 7am, waking up in the morning Gotta be fresh, gotta go downstairs Gotta have my bowl, gotta have cereal Ok, službeno su izgubili svaki doticaj sa originalnošću i umjetnošću i sad jednostavno pišu stvari koje ljudi svakodnevno rade. Kaže curka: 7am (ujutro), budim se ujutro. Neću komentirati sposobnost stihoklepaca da uistinu napišu ovo kao stih. Više od toga kako je ova pjesma počela me zabrinjava činjenica da se ova 13 godišnja djevojčica budi ujutro potpuno našminkana i uređene kose. Kakvi roditelji to dopuštaju? Nadam se samo videoroditelji. I Katie Holmes... Druga stvar koja me zabrinjava je činjenica da je prošlo tek 20 sekundi spota, a već me sama pojava ove ženske iritira gotovo kao i Connect. Ta usta, taj madež/prišt na obrazu, te gusjeničaste obrve, i ovaj tupi pogled u kameru bez žmirkanja i ikakve moguće emocionalne reakcije! Da li je moguće? Da li su napravili sljedeći korak, i umjesto kompjuterski sinteziranih glasova koje samo nakaleme pjevačici, da li je moguće da su napravili prvog pravog humanoidnog robota sa ugrađenim autotuneom? Seein’ everything, the time is goin’ Tickin’ on and on, everybody’s rushin’ Gotta get down to the bus stop Gotta catch my bus, I see my friends (My friends) Odi jebi se tamo i ti i ova pjesma! I ja budala koji pišem o njoj! Nema nikakvog smisla!! Uglavnom, još uvijek smo na opisivanju svakodnevne jutarnje rutine, ona ide na bus, a kad ono, auto pun mladih jebaca staje pored nje. U kabrioletu! Koliko imaju, 13 godina? Ja sa duplo više još mamin auto vozim, i to samo kad mi da! Moram zvati: "Mama, jel mogu dobiti auto?" "Ne možeš!" "Al zaaaaaštooooo, mamaaaaaaaaa?!" "Odi i nađi posao, ljena vrećo kostiju!" Uglavnom, premda voze kabriolet, vidi se da je ovo ciganski spot, jer su klinci koji glume prilično ružni. Onaj otraga je očigledno vrlo socijalno disfunkcionalan, ili mu je jednostavno previše neugodno zbog same činjenice ga glumi u ovakvom spotu. Tko mu kriv... Cure su ružne i vjerojatno nikad ništa neće biti od njih, a vozač je posebna priča. Zapravo i nije, jednostavno je posebno iritantan. E, al sad slijedi najbolji dio... Kickin’ in the front seat Sittin’ in the back seat Gotta make my mind up Which seat can I take? Pošto ove recenzije pjesama vidim otprilike kao moj i vaš pokušaj da prodremo u samu srž moderne glazbene umjetnosti i vidimo što je to što ju tjera naprijed, mislim da je ovaj dio zapravo ključan za cijelo shvaćanje ove pjesme. Vječna dilema da li sjesti naprijed ili nazad je ono što je i mene vrlo često proganjalo, odluka koju nikako nije lagano za donjeti. Ako sjedneš naprijed, imaš više mjesta, veću kontrolu, možeš promijeniti radio stanicu, a i osjećaš se nekako bolje jer si naprijed. S druge strane, negativno je što pri sudaru izletavaš van poput sjemena iz prepona irskih svećenika, a i osoba koja sjedi iza vas može vas cijelo vrijeme maltretirati slabim, ali iritantnim udarcima u potiljak. S druge strane, otraga je uvijek opuštenija ekipa, uvijek za zajebanciju, pričaju si tajne, igraju bocu istine, bacaju uroke... Nešto što se naprijed ne može! Također, u slučaju sudara, gotovo sigurno će svi otraga poginuti jer nisu nikad vezani, pa je lom kralježnice neizbježan! No, gdje sam ono bio... Aha, dakle, potpuno razumijem Rebeccinu dilemu. Da li sjesti otraga sa retardiranim i ružnom, ili naprijed sa retardiranim i ružnom, ali 13-godišnjim vozačem? It’s Friday, Friday Gotta get down on Friday Everybody’s lookin’ forward to the weekend, weekend Friday, Friday Gettin’ down on Friday Everybody’s lookin’ forward to the weekend Bam, odmah sljedeći kadar, voze se svi u kabrioletu, cruisaju lagano ulicom, rade zmije rukama... ukratko, boli ih kita za školu, ponos i predrasude. U ovom kadru vidimo socijalno disfunkcionalnog kako nekoordinirano lamata rukama po autu, ružnu curu 1 kako uistinu ne zna šta bi sa sobom, ružnu curu 2 kako radi zmije rukama (note to myself: uništila mi je jednu od najdražih stvari u životu, više nikad u proljeće ne smijem izvaditi pitona u šetnju... i ne, ne mislim seksualno!), a vozač je potpuno cool i samo lagano maše glavom. U mom kraju, da te netko vidi da voziš auto i slušaš takvu pjesmu, završio bi na hitnoj sa mjenjačem u guzici. A što se tiče riječi pjesme, moram priznat da su me čak malo i uznemirile. U američkom žargonu, "gotta get down" bi značilo otprilike "moram mu popušiti". To je stvarno ok, vrlo poetski i umjetnički, ali ovo je dijete za Boga miloga! Premda u ovoj pjesmi vjerojatno ne znači to što sam ja napisao, ipak je vrlo jasno kako može doći do zabune. Kao da npr. neka naša 13-godišnja učenica pjeva: "Popušila saaaam", jasno, misleći na priliku da se prijavi na Lidrano sa sastavkom "Kako sam provela uskršnje praznike", ali nama je prvo na pameti... pa ono što nam je prvo na pameti! Rebecca dalje ponavlja kako se svi vesele vikendu, jeeej, wuuuu, dosadno sranje... Partyin’, partyin’ (Yeah) Partyin’, partyin’ (Yeah) Fun, fun, fun, fun Lookin’ forward to the weekend Fuck, tek je minuta prošla! Još 3 puta toliko! Ovaj dio se nastavlja na prijašnji i jedino zanimljivo u njemu je način na koji ova izgovara fun. I naravno, činjenica da djeca "partijaju"! Ja dan danas moram tatu pitat jel smijem van: "Tata ja bi van, daš mi 20 kuna?" "Ne može!" "Ali tataaaaaa, ja sam student!" "Ti si kurac, a ne student...." 7:45, we’re drivin’ on the highway Cruisin’ so fast, I want time to fly Fun, fun, think about fun You know what it is I got this, you got this My friend is by my right I got this, you got this Now you know it Počinje drugi stih. Već je večer, sad je već očigledno da ko jebe školu, i cijelonoćno tinejdžersko opijanje, drogiranje i seks može početi! Stihovi u drugoj strofi imaju još manje smisla. "Cruisamo toliko brzo, želim da vrijeme leti"... Kao prvo kruzanje i brzo ne idu jedno uz drugo: ili kruzaš ili vozis brzo! I zašto želi da vrijeme leti? Čini se da im je zabavno, ne bi li trebali željeti da vrijeme uspori? Slijedećih par stihova se ne može čak niti objasniti, al probajmo doslovno: "zabava zabava, misli na zabavu, znaš što je to, ja imam ovo, ti imaš ovo, moja prijateljica je s desna, ja imam ovo, ti imaš ovo, sad znaš..." Što u ime Jehovinih svjedoka i Charlesa Mansona ovo znači? Jedino objašnjenje je da imaju pun kurac onoga što je tekstopisac konzumirao dok je pisao ove stihove. Vjerojatno ono indonezijsko sranje koje se roka na miligrame, i gdje je vjerojatnost 90% da ubiješ sve u krugu od 5 kilometara misleći da su demoni...Što se tiče spota, noć je, otraga je platno, i sve izgleda još jadnije nego po danu. Sporedni glumci su drugi, i moram čak priznati puno gori nego oni prvi. Socijalno disfunkcionalnog momka je zamijenila socijalno disfunkcionalna djevojka sa mnogo jačim poremećajem koordinacije, što se i vidi iz pokušaja plesa. Također, premda kruzaju tako jebeno brzo, ipak imaju sposobnost da sjede za zadnjem sjedištu i ne jebe ih pol posto što su tehnički već poginule. Rebecca je pak našminkana kao filipinski transvestit, i to ne onaj lijepi. Stvarno, zar u toj velebnoj Americi ne postoje nekakvi zakoni, ako ništa drugo, bar dobrog ukusa? 2 tjedna, preko 20 milijuna youtube pogleda? Iiiii, za kraj, još malo dileme na koje mjesto da sjedne. Sad je potpuno jasno da je to uistinu tema ove pjesme. Nakon ovoga napokon dolaze na tulum. Autiju ispred kuće milijun. Toliko dobrih kola nisam vidio niti pred središtem FINA-e. Svi su djeca, svi voze aute, svi partijaju i ovo službeno postaje najgori spot koji sam vidio u zadnjem tromjesečju. Prošle su dvije minute spota, nešto više od polovice, i ne znam kako ću do kraja... Ima nešto u načinu na koji izgovara "getting down" što mi doslovno ubija želju za životom i razmnožavanjem. Ali, zajebo sam se, sad tek slijedi najbolji dio... Yesterday was Thursday, Thursday Today i-is Friday, Friday (Partyin’) We-we-we so excited We so excited We gonna have a ball today Jedina uistinu pozitivna značajka ove pjesme je upravo u ovim stihovima. Dakle, može poslužiti da se 2-godišnju djecu nauči dane u tjednu. To je to, ništa više i ništa manje. Treba izrezati samo taj dio i puštati ga djeci. Jer ono što slijedi je silovanje jezika u punom i potpunom smislu te riječi, samo kako bi se valjda dobio ritam i flow, a ne dobije se apsolutno ništa od toga. Zapravo, sad kad razmislim, ova pjesma uopće nema nikakvu strukturu, produkciju ili išta što bi dalo naslutiti da su je radili ljudi koji su takvo nešto već radili barem jednom u životu! Pprilično je nevjerovatno koliko nešto može biti loše, koliko tu mora biti neznalačke energije, da se skupi toliko antitalenata na jednom mjestu: od tekstopisaca, aranžera, producenata, glumaca i na kraju same pjevačice! Fasciniran sam.. Tomorrow is Saturday And Sunday comes after...wards I don’t want this weekend to end Aha, još nismo gotovi sa danima u tjednu. Sutra je subota, a pos..... lje dolazi nedjelja. Doslovno tako. Ne razumijem zašto je ovo moralo biti razdvojeno. Ali davno sam odustao od pokušaja razumjevanja ove pjesme. U spotu se ne događa ništa novo, štoviše, izgleda kao grafika za onu seriju "Saved by the bell", ako se itko sjeća... Oni koji se ne sjećaju, jebiga, treba zanti cijeniti pravi trash! Eeee, al sad dolazi najbolji dio stvari koji tehnički niti nije ova stvar: rap dio! R-B, Rebecca Black So chillin’ in the front seat (In the front seat) In the back seat (In the back seat) I’m drivin’, cruisin’ (Yeah, yeah) Fast lanes, switchin’ lanes Wit’ a car up on my side (Woo!) (C’mon) Passin’ by is a school bus in front of me Makes tick tock, tick tock, wanna scream Check my time, it’s Friday, it’s a weekend We gonna have fun, c’mon, c’mon, y’all Ako je pametan, ovaj momak se više nikad neće pojaviti u Americi. Ja bih na njegovom mjestu otišao u Turkmenistan ili tako neku zemlju gdje za internet misle da je tastatura. Poslje ovako nečega jednostavno nema povratka. Nemožeš više pjevat o ghettu, o ženama, o travi... A ako ne možeš repati o tome, o čemu možeš? Očigledno samo o tome kako kruzaš autom i razmišljaš o tome kako je jebeno zajebavat se u petak navečer, zajedno sa prijateljima od 13 godina. Stari moj, koji Turkmenistan, za ovog momka ne postoji takva rupa u zemlji u kojoj bi se mogao sakriti nakon ovakve sramote! S druge strane, možda je on i tekstopisac, što bi objasnilo mnogo toga, kao npr: zašto nikad nitko nije čuo za njega? Do kraja spota i pjesme slušamo ponavljanje stihova o petku, partijanju i pušenju kurca, popračeno nimalo ekstatičnim plesom okupljenje horde jedva tinejdžera. Čak i Antonija Šola ima zahvalniju i bolju publiku od ovih! Očekivao sam barem neku pivsku bocu da proleti, neki stage dive, možda neki boob flash zabrinute majke, ali ništa od toga se nije dogodilo i ovo je ispalo kao najdosadnija teen zabava još od kad sam ja imao 13 godina, a to su zabave za koje ne bih imao nikakvih primjedaba da ih zaboravim. Na kraju vidimo i kadar crnca kako u kolima lagano čaga rukama uz zvukove ovog vanrednog pjesmuljka i time si definitivno piše smrtnu kaznu. I, gotovo! Gotovo, gotovo, aleeee, aleeee! Uspio sam! Uspio sam opisati cijelu pjesmu i ne srušiti se od psihičke iscrpljenosti. Konačni dojam? Mislim da je svakome tko je poslušao ovu pjesmu, vidio spot i pročitao ovih mojih par redaka jasno da je ovo bez premca jedna od najgorih ikad napravljenih stvari, nešto što mora biti sramota sve koji su uključeni u ovaj projekt. Imamo Black Eyes Peas, imamo Ke$hu, imamo Biebera... Molim te Bože, ne treba nam i Rebecca Black... |
Danas nešto posve drugačije, pozabavit ćemo se analizom dvije reklame za jednu vrlo vrlo, ekstra vrlo na desetu potenciju sjebanu dječju igračku. Upozorenje da ono što slijedi nije za psihički labilne osobe. Ograđujem se od svakog mogućeg samoubojstva koje može uslijediti nakon pogledanih videa.
Reklama prva: Dakle, premda ova reklama traje svega 21 sekundu, strašnija je od većine horror filmova koje sam gledao, i nakon što sam ju prvi put vidio, proganjala me u snovima narednih tjedan dana. Ironično, ali u tom periodu sam i sam radio wee-wee u krevet. Reklama počinje sa iznimno piskutavim glasom djevojčice koja previše entuzijastično uzima lutku u ruke i daje joj bočicu. Bebine neprirodno plave oči bodu me sve do zatiljka glave, osjećam kako mi se ježi koža na vratu, a mozak javlja da bi uskoro moglo doći do razvoja neprirodne fobije prema lutkama.Koju već ionako imam. Ne znam koji normalan roditelj bi ovo kupio djetetu. Da me netko zatvori u sobu sa ovom lutkom i 13 bijesnih hijena, preklinjao bih ga da ima toliko milosti i makne bebu od mene. Nakon što dvije djevojčice stave lutku na stol, hihoću se i uživaju kao da im je ovo najbolji dan u životu, ne shvaćajući da ima toliko boljih stvari, poput lajni kokaina u WC-u nekog kluba i bjesomućnih orgija sa patuljcima i ljamama. U tom trenutku u sobu ulazi otac, a prva pomisao kad ga se vidi je: pedofil. Vjerojatno su ga već barem 50 puta priveli jer policijski fotorobot uvijek naslika nekog sličnog njemu. Ne pomaže mu ni činjenica da definitivno čupa obrve, nešto što trebaju raditi samo žene i ljudi koji imaju samo jednu veliku obrvu, meni posebno fascinanti unibrow ljudi. Šeretski pita:"Who's laughing?", a djevojčice, smijući se kao da su upravo spalile par pljuga, pjevajući izjavljuju: "He'll stop laughing when you tickle him!". Kao prvo, ovo je potpuno nerealna situacija, jer bi pravi otac upao u sobu sa sačmaricom, već natankan sa barem tucetom piva, i odmah bez pitanja opalio hitac ili dva u bebu, uz obavezni: "Who's laughing now, BITCH!?!" one-liner. Na plač napušenih djevojčica odgovorio bi još jednim preciznim hicem u jednu od njih, samo kao opomenu drugoj. To bi pravi otac i muškarac učinio. Ovaj pak počinje dirati golu bebu po trbuhu. Odrasli čovjek dira golu plastičnu lutku po trbuhu u prisutnosti dvije nadrogirane 6-godišnjakinje. Da li je samo meni ovo poremećeno? Ali to nije sve, niti izdaleka. Pravi horror tek slijedi. Nakon što ju počne škakljati po trbuhu, beba, koja je očigledno muškog roda jer ima penis, dobiva erekciju. Da, upravo tako. Beba od 6 mjeseci dobiva erekciju nakon što ju po trbuhu dira odrasli muškarac, već osuđivani pedofil. Ponovio sam ovo nekoliko puta čisto zato da svima bude jasna ogromnost bolesnoće koju ova reklama daje. Nije mi jasno kako je moguće da je doslovno cijeli sustav zakazao u ovom slučaju. Netko je morao smisliti ovu lutku, vjerojatno tim od 3-4 čovjeka. Kako je taj brainstorming izgledao? "Hej, ajmo napraviti novi tenk sa laserskim ciljanikom i malim kuglicama koje izbacuje?" "Neeee, to je već viđeno." "A šta mislite o novoj igri sa kartama i figuricama, nazvat ćemo ju mistično japanski, na primjer Čun-ga lun-ga?" "Buuuu, seljačino, nemaš pojma, odi nam po croissante ako ćeš i dalje imati ovako glupe ideje!" "E, ček, ček... Pazi ovo, šta mislite o lutki bebe koja kad ju dragaš po trbuhu, dobije erekciju i kroz penis ispusti mlaz tekućine?" "Cha-ching! We have a winner!" Nakon toga je zakazao njihov šef koji je to odobrio, zatim cijeli lutkarski dio ekipe koji je dizajnirao samu lutku, da bi na kraju i marketinška agencija fulala u apsolutno svakom segmentu, uključujući angažman pedofila i dvije 6-godišnje narkomanke. Nije mi jasno kako je cijeli tim, nakon što je odgledao reklamu prvi put rekao:"To je to, šalji na televiziju i pripremimo se za opake pare!" A hvala bogu i da su agencije za čudoređe i moral obavile svoj posao. Glavno da se zabranjuju nevini filmovi i još nevinije video igrice. Nakon što beba dobije erekciju, u mlazu ispušta tekućinu po licu "oca". What the fuck? I say again, what the fuck?!?!?! Uspjeli su nedužnu dječju reklamu pretvoriti u jedno od najodvratnijih pornografskih iskustava ikada, golden shower, iliti za one koji ne znaju, uriniranje po licu druge osobe u svrhu seksualnog zadovoljavanja. A i to je samo ako za tekućinu uzmemo pišalinu. Uistinu ne želim govoriti što je opcija 2. Na kraju je otac kao ljut, i govori djevojčicama:"Naughty, naughty, naughty!" Ipak, njegov izraz lica nam govori da uopće nije ljut, štoviše, čini se kao da cvjeta iznutra. To naravno razumljivo s obzirom na njegovu prošlost. Na kraju vidimo da ova lutka dođe jebenih 40 eura. Da hoću da netko piša po meni za 40 eura, kupio bih vrlo retardiranog psa, a ne komad plastike. Kako ponižavajuće... Naravno, baterije nisu uključene. Vjerojatno zato jer za funkcioniranje lutke nisu ni potrebne, jer se ona hrani strahom svih nas normalnih ljudi koji cijelu ovu situaciju smatramo zastrašujućom. Reklama druga Ista lutka, druga reklama. Premda, ova lutka je malo starija, već hoda tako da bih joj dao godinu-godinu i pol. Reklama počinje kao dio nekakve fantazije inducirane prekomjernim uzimanjem LSD-a. Nacrtani likovi odjednom ožive, te je prvo što vidimo nezgrapna lutka koja se kreće kao da pokušava plesati robot dance. Ako ste mislili da je ona prva lutka spooky, pogledajte tek ovog malca. Izgleda kao produkt tajnog nacističkog projekta stvaranja djece koja će samom svojom pojavom tjerati strah u kosti ljudima. Mali arijevac se nezgrapno klatari i kao da govori: "Večeras, kad utoneš u san, doći ću ti u noćne more i poželjet ćeš da je Freddy Krueger tamo da te spasi!" Čini mi se kao da mu je kosa prava, i uopće ne želim znati kako su došli do nje. Ono što je davalo jezu u prvoj reklami, otac, u ovoj je sama lutka. Kako je netko u komentarima primjetio, na 5. sekundi reklame se čini kao da beba masturbira. Koji kurac je toj firmi? Zar ne postoji nitko normalan tamo, zar nema nikoga tko bi rekao: "Ljudi, alo, pa dajte... Ovo jednostavno nije u redu na toliko razina da samo postojanje ovog videa i ove lutke prkosi svim moralnim zakonitostima i granicama zdravog ukusa!" Tokom cijelog videa iritantna ženska se derači baby wee-wee, a mala curica cijelo vrijeme ponavlja wee-wee, kao da ima Touretov sindrom. Ok, kužimo da je wee-wee! Negdje na pola videa, djevojčica skida hlače svojoj lutki i ona počinje piškiti. E sada, razmislimo o budućnosti svakog djeteta koje ima ovakvu jednu lutku. Što ono od ovog svega može naučiti? Sa 6 godina ništa. Ali kad dođe tamo negdje u 18. godinu, sve te traume iz djetinjstva će se vratiti i uz već spomenutu lajnu koke u WC-u nekog kluba, tamo će se vjerojatno naći i neki momak. Vidite na što ciljam? Svaki roditelj bi se prije kupnje ovakve igračke svom djetetu trebao zapitati da li je taj poklon uistinu bolji od jednog finog kromiranog poluautomatskog Desert Eaglea sa cijevi od 50 milimetara, ili recimo gledanja tate dok se igra doktora s mamom. Jer sve tri stvari definitivno uzrokuju traume koje niti najbolji doktori neće izliječiti. |
Kao što je slučaj sa svakom američkom serijom nakon 3 sezone prikazivanja, i na ovom velebnom blogu je došlo do značajnog odmaka od njegove prvobitne namjene. Beskompromisno pljuvanje su zamjenile satiričke crtice, duboka promišljanja i alegorijske pričice, sve ono što nikoga ne zanima. Nedostaju mi dobra stara vremena, vremena kad smo se svi zajedno smijali ljudima/stvarima/pojavama koje jedva da se mogu svrstani u neku od tih kategorija. Stoga sam dugo razmišljao koju temu da izaberem za svoj veliki povratak, i poput slike Isusa na komadu tosta u nekoj zalogajnici u Wyomingu, dobio sam ukazanje. Zapravo, uslušanje. Čuo sam novi singl uvijek omražene hip-hop grupe Connect. Dugi niz godina ne mogu točno odlučiti što me više zapanjuje: činjenica da je doslovno svaka nova stvar još par centimetara niže od dna, ili ona da netko stvarno sluša ovo. A nije sve bilo toliko crno prije par godina, moglo se uz malo ozbiljnosti izroditi nešto kvalitetno. Nebo je bio dobar singl, prvi album je imao još par solidnih stvari, imali su par navijačkih pjesmica koje su postale standardni repertor, ali su tu bile i stvari poput Jebeeeena, koje su svojom iritantnošću nadmašivale čak i pojavu Nine Badrić. Zadnjih par stvari koje sam čuo su, na žalost, produkt Sotone glavom i bradom, i konačni dokaz da možemo očekivati još nekoliko godina agonije.
Dakle, novi singl se zove Suhi. Za one koji ne poznaju taj toliko komplicirani hrvatski ghetto slang, Suhi označava mušku osobu koja nije uspjela seksualno općiti sa nekom drugom, najčešće ženskom osobom, dakle njegov penis nije ovlažen vaginalnim sokovima neke random djevojke, ergo, ostao je suh. Nije jebao. Bilo bi dobro da prije nastavka čitanja svatko pogleda spot malo niže u postu, da dobije potpuni dojam o cjelokupnoj situaciji. Prvo što upada u oči je činjenica da od prvobitnih valjda 100 članova grupe, sada su ostala samo dvojica. Ne znam dal su ostali taj dan bili bolesni, možda u posjetu baki i dedi u Oroslavlju, ili su nekakvom smicalicom u maniri političkih trilera jednostavno eliminirani, ali ostaje činjenica da ih više nema. Ako je priča spala na samo ova dva slova, onda im je možda i bolje da su se maknuli dok im je ostalo još malo ponosa. Pa krenimo sa samom analizom ovog uratka. Gidra: E mala daj mi reci jesi li za sex? On the beach ej, mislim na piće, ha? Rekla mi je daj se miči ej, uopće me se ne tiče okej -prvi sa svojim opakim rimama kreće Gidra. Njegov pravi nadimak je Dragi, ali očigledno to nije bilo dovoljno cool za opake zaprešićke kvartove, pa ga je morao pošatronizirati i tako je nastao Gidra. I potpuno ga shvaćam, jer dok uplaćuje listić u kladionici, ne smije si dopustiti da ga netko pozdravi sa "Hej Dragi!" Tete u zaprešićkim kladionicama su poznate po svojoj krvoločnosti, i odmah bi ga rastrgale misleći da je neki homoseksualac. Al Gidra buraz... To zvuči opako. Zvuči kao netko čiji se avion srušio negdje u Artičkom krugu, i on ga je sam samcat vukao zajedno sa 12 polumrtvih suputnika sve do najbližeg mjesta, pritom golim rukama ubijajući polarne medvjede i lomeći glavom sante leda kako bi napravio improvizirane splavi. Uglavnom, Gidra se nalazi u nekakvom noćnom klubu, i pita neku malu da li je za sex. A zapravo ne misli na sex kao takav, nego na koktel, sex on the beach. Ili ipak misli na sex, ali pokušava biti suptilan i u isto vrijeme humorističan. Neznam, ovo je iznad moje razine spoznaje. Gidra je očito mnogo bolji zavodnik od mene, kojem se upadi sastoje uglavnom od: "Ej čuj, dam ti 20 kuna ak zabriješ samnom." Ipak, Gidri ovaj puta nije uspjelo, jer ga je djevojka odjebala, i što je najgore, to je učinila u rimi. Ej-okej nije baš neka rima, mora se priznat, ali je bolja od njegove beache-piće. Nakon ponovnog slušanja sam uvidio da postoji i prologue samoj stvari, koji ide otprilike ovako: "Ouuujea, ne ono gađamo na veliko čoeče ono e, trebe vrište zamnom jebote e, jučer u klubu e pazi koja scena e, ja na šankuuu došo tamo iiii reko maloj.... " i onda kreće već spomenuti Dragecov dio. Ovo mi je možda i omiljeni dio stvari, a skoro sam ga propustio spomenuti. Naime, premda je ovo kao sarkastična stvar, kao oni ismijavaju sami sebe/tipove po klubovima, sve ja to kužim bla bla, ali ja se bojim da oni tako međusobno razgovaraju. Gađamo na veliko čoeče ono e... Mi se danas smijemo tome, ali to je surovi svijet oko nas. Ok beba nisi prva ni zadnja, a ni ja ne skidam drva sa panja Reko sam joj nemoj odma ljutit se i krenuo po druge rupice Ej curo! tebe sam sanjo stoput, aha! Imaš baš lijepi trokut - Gidra dalje nastavlja svoje sramotno upucavanje, koje je vjerojatno bilo upravo takvo prije nego je postao slavan i poželjan od strane hip-hop gruppiesa. Ja uvijek kažem, u svakom sarkazmu ima istine, a iz ovoga je jasno da je Dragec mnogo puta izvisio. Kaže da ni on ne skida drva sa panja. Ne shvaćam ovu usporedbu, pogotovo zato jer se ne može staviti u nikakav kontekst sa ostatkom priče. Izgleda da ovdje imamo standardni slučaj stavljanja neke riječi tek toliko da se rimuje sa nekom drugom, jer nema baš previše riječi koje se rimuju sa zadnja. Zatim kaže da kreće po nove rupice. Iz ovoga je jasno da ni malo ne poštuje žene i da ih gleda samo kao seksualne objekte, i zbog toga bi se netko trebao očitovati, ako nitko onda predsjednik Ivo Josipović. Zadnju strofu neću ni komentirati, jer me sram. Idemo se jee...si za klopu mogli bi do mene skoknut Mislim si, to je to, mala se smiješka I kaže mi upoznaj mog dečka i naravno,dečko ima tri metra pa sam se otišo šetat - nadalje Dragec kreće s još malo igre riječima, idemo se jeee... si za klopu. Svatko bi očekivao da će reći idemo se jebat, al Dragec baca mind bomb na sve nas i ostavlja nas zapanjenima i u čudu, jer ovako nešto nije čuto još od vremena one do Boga i Isusa i Budhe i Konfucija iritantne fore od prije par ljeta, nnnaanananan morski greeeben, tamo ću da te jeee.. dnom... i kako je već dalje išla ta humoristična pjesmica koja se orila iz svakog jebenog mobitela. Ova pak djevojka ima dečka, a dalje Dragec i sam shvaća da nema više smisla, predaje se i ostatak strofe je jednostavno lijenost i nastanak iste se može ovako opisat: Dragec sjedi zavaljen u svoju Hello Kitty fotelju, taman je došao sa pljuge i već lagano tone u san, ali mora završiti ostatak pjesme. Više ne zna što bi se sa čime trebalo rimovati i o kome ili čemu uopće ova pjesma govori, te odlučuje jednostavno napisati da odlazi šetat, jer si misli da ionako nitko zapravo neće slušati riječi, nego će svi biti zaokupljeni njegovom cool pojavom. I tako svakog ljeta, možda nisam jak ko Stalone I ne dilam hormone al cure me vole Suhi...se zovem.... - ovo, kao ni ostatak Dragecove epopeje jednostavno nema veze s vezom. Nabacivanje riječi bez ikakvog smisla nije hippy-hop. Kakve veze sa ičim do sad rečenim ima "i ne dilam hormone"? Možda zato jer je prije toga spomenuo Stallonea? Al kakve to veze ima sa ostatkom??? Postajem nervozan pokušavajući shvatiti taj tok misli, tražim da li je možda negdje nekakva šifra, analiziram svaku riječ ponovno, da li sam nešto propustio? Ne mogu, jednostavno ne mogu naći poveznicu dilanja hormonima sa pričom o barenju ženski u nekom klubu. I tako svakog ljeta Svira ista pjesma Ja se želim seksat Suhi...i kaj sad 2x Mala znam da želiš samnom ić na fukić Ti donesi pumpu ja ću luftić Jer mala tako bi te roko....Leni Ukić Mala dođi furam te na fukić - prvi dio refrena je dosadan i nezanimljiv, otprilike je isti kao u svakoj drugoj pjesmi ovog i sličnih bendova. U drugom dijelu se ipak nalazi meni najfascinantniji dio cijele ove grozomorne skladbe. Nakon još malo retardiranosti i totalne nepovezanosti (ti donesi pumpu ja ću luftić, još jedan od mnogobrojnih dokaza da ovi jednostavno izgovaraju svaku riječ koja im padne na pamet), slijedi kamen temeljac, najveći uspjeh i nešto što će biti zapisano u anale hrvatskog hip-hop/rapa, bok uz bok sa Renmenom i prvim albumom TBF-a: "Jer mala tako bi te roko... Leni Ukić". Ovo je čista briljantnost, upotrijebiti poznatog i talentiranog mladog košarkaša Roka Lenija Ukića, u ovakvom jednom okruženju je sposobnost samo najvećih umova, ili barem svakoga drugog čovjeka na ovoj planeti. Svaka čast majstori, uspjeli ste pokvariti jednu vrlo vrlo dobru foru svima nama ostalima, i to vam nitko nikad neće zaboraviti. Čudan si i dosadan misliš da si opasan Kao neki velki frajer pas koji ne grize a laje - ovo je i kraj refrena, neka ženska to pjeva, jer svaka prava hip-hop stvar mora imati i neku mladu damu koja otpjeva stih ili dva. Kao što sam rekao, premda je ovo kao sarkastična stvar, ipak je ovaj stih zapravo pokazatelj kakvi su momci iz Connecta, barem svakom normalnom čovjeku koji za sebe može reći da ima ukusa, kako u glazbi, tako i u životu općenito. Izdvojio bih kao najreprezentativniju riječ ovdje riječ dosadan, jer ona najbolje opisuje rad ove grupe. Jura: One kuže kada furam funky kratke hlače i par japanki Mada dugo smo suhi ponekad smo i tanki -tek smo na pola pjesme, a ja već umirem od dosade, i polagano mi ponestaje riječi kojima bih opisao koliko je sve to skupa loše. Možda bih trebao poput njih početio ubacivati nasumične riječi u nadi da sam do ovog trenutka izgubio pažnju svakog od čitatelja, i jednostavno moram ispuniti kvotu jednog posta i završiti započeto. Nek mi onda netko kaže da je pisanje lak posao, pa da ga vidim dal bi izdržao ovoliko. Uglavnom, sad kreće drugi dio balade, ovaj puta u izvedbi Jure. On se nije ni trudio dati si neki nadimak, smatrajući da je Jura dovoljno originalno i rijetko. Sada pomalo i žalim što se nije prozvao barem Rajo, jer raper Jura zvuči kao poljoprivrednik iz sela pored sela pored Zaprešića. Jura tako u svom stilu nije odmakao daleko od Drageca (sad tek vidim da su njih dvojica Jura i Dragec... kamen temeljac modernog hrvatskog hip-hopa... Jura i Dragec... na šta smo spali...). Kaže Jura da mada su dugo suhi, ponekad su i tanki. Iskreno, ne znam na šta se ovo "tanki" odnosi: nedostatak droge, novca, benzina, rime? Vjerojatno rime, jer su tu najtanji. Da su imalo tanji, na Youtubeu bi se nalazili kao poveznica Saji i ostatku ekipe. Zapravo, osim malo bolje produkcije, neku veću razliku ne vidim. I tako sreo sam par blizanki Hej di ste jel vam itko reko da ste iste Poslije kiše se vučete ko gliste Prijatelj iz Istre dovezo je gliser A izledate bistre i ti i tvoja sister - i kad sam mislio da me više ništa ne može iznenaditi, Jura baca ovu bombu na moje nespremne ušne kanale, te ostajem sjediti u stolici šokiran kao prvi put kad sam shvatio da moj penis ne služi samo za uriniranje. Ja se trudim ovdje biti kao humorističan, nasmijati nekoga, pokušavam opaskama i usporedbama secirati ovo djelo, ali jednostavno nemam šta više dodati nakon što se pročitaju zadnje 3 strofe. Moram po prvi put reći da se predajem i da su me oni o kojima pišem pobijedili, jer stvarno na to više nemam ništa nadodati. Kao da su znali da će netko poput mene pokušati secirati njihovu stvar, pa su se sami pobrinuli da to bude nemoguće. Sve što mogu reći je: svaka vam čast momci, ovakvu glupost ne mogu nadmašiti. Toliko dobre to nebi vam lago Vi mora da ste mamino blago I baš mi je drago što pričate s vragom Moj prijatelj bi reko da jeo bi vam vnago Sa medom i šlagom, eno ga tamo Slovenac je zove se Zmago Sa podignutom kragnom i zalizanom kosom - ovo je iz zabave preraslo u tragediju. Tko tu koga jebe? Nakon što Slovenci koji jedu govna upadnu u priču, više se stvarno ništa ne može reći. Još samo malo... A cure pobjegle pred nosom I šta da radim stvarno više neznam Koda sam pijan a uvijek sam trijezan I pjevam ništa od sexa ni ovog ljeta ništa od sexa - napokon, zadnji stih... Slagalica strave ain't got shit on this! Ovo je bilo iskustvo koje više nikome nikada ne bih želio, i ako ste bili toliko blesavi i već pogledali spot, duboko se ispričavam. Pokušajte to ispraviti slušanjem najžešćeg industrial-grindcore-gothic-death metala, ili jednostavnim zaljetanjem glavom u bilo koji dovoljno čvrsti nepomični objekt. Koda sam pijan a uvijek sam trijezan, kaže Jura. Tako se ja sad osjećam, kao da sam popio 2 litre domaće komovače i sve to zalio sa pol litre benzina. Ako sad doživim moždani udar, recite svima zbog čega je to tako. A kad se sjetim da još nisam spot analizirao... Ima li kraja ovome? Dakle, spot. Slovenci su ga radili, ako to ikome išta znači. Meni znači, jer mi govori da ga nitko u našoj krasnoj domovini nije htio napraviti. Zbog takvih stvari vjerujem da još uvijek ima nade za nas. Šukeru, diži još kredita brate, izvući ćemo se da ga jebeš! Spot počinje scenom Jure i Drageca, najpoznatijih zaprešićkih poljoprivrednika, koji se bude u velikom bračnom krevetu. U prvom planu je velika izbočina ispod popluna, na mjestu gdje bi trebao biti Dragecov penis, aludirajući na masivnu erekciju. Svi znamo da nije tako, jer netko s toliko malo smisla za glazbu jednostavno ne može imati veliki kurac, Bog nije toliko okrutan. Ispostavlja se da je to prazna boca neke žege, haha. Smiješno. Tu cijelu scenu ispresjecaju prikazi iz noćnog kluba, standardno spotovski, kao oni su u klubu, a tamo 6 ljudi. Ni prijatelji vjerojatno nisu htjeli statirati u ovoj sramoti. Dalje vidimo krupnjake Drageca i Jure, koji sa velikim sunčanim naočalama i Stokinim stavom paradiraju po nekakvom kičastom hotelu ili resortu ili čemu već. Polugole trebice paradiraju, ova dvojica se glupiraju... Vidi vidi, rima, pa mogu i ja biti raper! Dragec nešto glumi, kao da je u šumi, pokazuje mišiće, izraz lica ko da ga stišće, sa prijateljima u krevetu brije, dal ih je jebo ili nije? Trebica u bijelom malo čaga, normalno jer ona je Vaga, prava je Vag-ina, vodiš ju na fuk odmah poslje kina. Sada smo na bazenu, neznam od kuda Zar nismo malo prije bili u klubu, ovaj spot svuda vrluda, Dragec pokazuje kako on kara i mogu samo reći da izgled nimalo ne vara. Pojavljuje se i Jura, sad ide nova tura izgleda ko kreten a rime su mu čungaaaa lunga, nemoj mislit da sam zabrijo i da repat neznam više, ovo je samo stanka jer ne događa se niše... Ovaj spot je za kurac, i svima je jasno kao i rime, nije dovoljno da je glasno Evo nešto se događa, pojavljuje se Zmago, on Slovenac je i njegovom narodu neće biti drago, jer ovaj spot je sramota, gori je i od genocida Pol-Pota, Opet slijede kadrovi iz kluba, svima je već dosta, došli smo do ruba, Još minuta do kraja je, nemam više volje gledanje ovoga je ko da me netko kolje, Crapper se odjavljuje, ovo je kraj, a sad šaku Xanaxa odmah mi daj! |
Negdje sam jednom pročitao da tokom života čovjek prosječno pojede 9 pauka, nesvjesno, dok spava. To je negdje morala biti vrlo zanimljiva studija. Kako ja to vidim, mogla se odvijati na samo dva logična načina. Prvi bi bio da je neka skupina dobrovoljaca odlučila cijeli svoj život biti pokusni kunić i u svojevrsnom Big Brother eksperimentu biti podvrgnuta promatranju od prvog trenutka života do zadnjeg dana. Ti ljudi, ako postoje negdje, zaslužuju naše divljenje i potrebno je pokrenut inicijativu da se nekoliko omanjih gradova nazove po njima, Garešnica na primjer. Druga mogućnost je da je neki mladi znanstvenik, u trenutku maksimalne napušenosti odlučio fejkati cijelo istraživanje i jednostavno izabrati jedan broj od 1 do 10. Ljudi nikad neće shvatiti da konzumacija trave i ozbiljno istraživanje ne idu zajedno...
Uglavnom, mnogi se zgražaju nad ovim podatkom kad ga čuju, bio on točan ili netočan, kakav vjerojatno jest. Arahnofobi, žene i nježniji muškarci maltene ne dobivaju srčani udar. To me natjeralo na razmišljanje o jednoj drugoj stvari o kojoj vjerujem nitko od nas nikad nije ni pomislio. Dakle, kao polazište mog promišljanja imamo dvije osnovne pretpostavke. Prva je da su kukci najrasprostranjenija živa bića na svijetu. Ima ih svuda i ima ih mnogo. Samo u mojoj sobi trenutno ima brat bratu jedno 200 vrsta kukaca. Ostavio sam im upaljen televizor da imaju šta raditi dok mene nema, nema brige. Druga petpostavka je da svaki kukac, kao i svako živo biće, mora obaviti veliku nuždu. Pretpostavljam da se ona sastoji od nekakvih mikro kapljica izmeta. Ali svejedno, bilo ono mikro ili makro, sve je to na kraju krajeva sranje. E, sada kad smo izložili te dvije pretpostavke, možemo ih odmah i potvrditi kao činjenice, jer... tako jednostavno jest. No, što je poanta ovog mog malog izlaganja? Poanta je da mi većinu tih govana kojih se kukci riješe, unosimo u svoj organizam, svjesno ili nesvjesno. Bilo da neki komarac baci shit taman dok leti iznad nas, ili dok prljavih ruku jedemo burek od mesa, mi to sranje vrlo često pojedemo. Stoga, pitanje dana jest: koliko zapravo mi govna pojedemo tokom života, a da toga nismo niti svjesni? Makes you think, doesn't it... |
Utorak, 9 sati i 37 minuta
Vinska mušica je rođena. Prošlo je 2 tjedna od kada je njena majka, lokalna kurva u kvartu Dvorište kućnog broja 4, dala vagine ocu, sezonskom radniku iz kvarta Dvorište kućnog broja 5, inače kroničnom alkoholičaru, koji je svoj život skončao onako kako ga je i počeo. U bačvi vina. Vinska mušica je prvo bila jajašce, onda ličinka, pa kukuljica da bi na posljetku bila ono što je danas. Utorak, 9 sati i 37 minuta i 15 sekundi Alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol.... Utorak, 9 sati i 38 minuta Vinskoj mušici je jasno samo jedno: mora piti i mora piti ODMAH! Nije si stigla dati ni pravo ime, upoznati roditelje i susjede, isprobati čari jeftinog heroina, a već ju nekakva nezaustavljiva sila vuče prema boci bilo kakvog alkoholnog pića. Ili barem prema komadu kakve trule voćke. Koji kurac joj je to na leđima, pita se sva u čudu. Odjednom shvaća da ima nekakve vretenaste tvorevine koje se mogu micati, te idućih nekoliko mjeseci pokušava shvatiti ćemu točno one služe i kako se njima koristiti. Utorak, 9 sati i 59 minuta Vinska mušica shvaća da su tvorevine na njezinim leđima zapravo krila i da s pomoću njih može letjeti. Nakon prvog leta počinje razvijati ljubomoru prema stanovnicima vodenih dubina, jer je vjekovni san svih bića koja lete da mogu i roniti. Pošto je putovanje do alkohola dugačko, i traje već dobrih pola godine, vinska mušica smišlja priču o Ikri i Badelu, ocu i sinu vinskim mušicama koji su željele roniti. Otac Badel je rekao sinu Ikri da roni pre duboko, i da će mu se se krila previše smočiti, ali ovaj nije slušao, nego je ronio i ronio do dubine od nevjerovatnih 1000 metara (milimetar u ljudskom mjerilu). Tu ga je na žalost pojela ogromna i zastrašujuća zvijer, plankton. Pouka ove priče je da ne slušate roditelje kad vam govore da se pazite nečega, jer ćete sigurno poginuti od nečega drugoga. Utorak, 10 sati i 34 minute Nakon pune dvije godine mukotrpnog putovanja kroz kišne prašume i pustinje Dvorišta kućnog broja 4, vinska mušica u daljini ugleda slamku spasa. Bila je to skupina ogromnih bljedolikih divova koji su se nespretno kretali i grleći se zavijali ustaške budnice (vinske mušice imaju vrlo istančan sluh). Premda se bojala tih gorostasa, ipak ju je nekakva neopisiva sila, ista ona koju je osjetila netom poslje rođenja, vukla prema posudi žućkaste tekućine, za koju je znala da je rješenje svih njenih problema. Utorak, 10 sati i 57 minuta Vinska mušica se napokon domogla posude i po prvi put u svom životu okusila taj prekrasni nektar, ono za čim je žudila cijeli svoj život, ono zbog čega je rođena: alkohol. Njezini pupoljci su procvjetali, njene malene tanke nogice zatreperile, a krila sama od sebe zaplesala bečki valcer. Ganglije u njenoj glavi su radile punom parom, osjećala se tako sretno, ispunjeno, puna ideja i elana, sa planovima za budućnost. Znala je u tom trenutku da će postati netko i nešto, da će završiti škole i pokazati svima da je sposobna primiti se u koštac sa svakim izazovom. Utorak, 18 sati i 43 minute Vinska mušica, sad već u dubokoj starosti, leži na stolu, gledajući prema svom svetom gralu: čaši sa jeftinim domaćim bijelim vinom. Gorostasi su odavno pozaspali po stolicama i improviziranim ležaljkama, a i mrak se već gotovo spustio nad Dvorište kućnog broja 4. Teško joj je ustati i poletiti, toj maloj krhkoj mušici. Kroz nekakvu izmaglicu se prisjeća prvog dana kad je došla na ovo mjesto, prije toliko mnogo godina. Onda je imala snove i želje, imala je nadu u bolje sutra, nadu da će razbiti prokletstvo njene rase. Ali život se ispriječio. Prisjeća se kako si je govorila da nikada neće biti kao njen otac, da će postati doktor ili možda teorijski fizičar. A sada, sada jedino što želi je skupiti još ono malo snage što joj je ostalo i odletjeti po jedan zadnji gutljaj. Stare noge se uspravljaju, izbušena krila se šire, a sijeda glava podiže prema nebu. Može ona to! Odrazuje se od stola i leti, leti još ovaj, zadnji put. Leti prema suncu, prema božanstvu, prema svojoj sudbini. Nakon što je napokon došla do ruba čaše, nema više snage i jedva slijeće. Noge su umorne, i neće izdržati težak i naporan silazak do površine. Shvaća da nema izbora i da postoji samo jedna stvar koju može učiniti. Koju mora učiniti. Pušta se i u dugačkom slobodnom padu uranja u slatku, slatku tekućinu. Osjeća kako joj alkohol ulazi u sve pore tijela, kako ju prožima, kako se sjedinjuje s njom. Sa smiješkom na licu uzima posljednji dah dok joj dug i bogat život prolazi pred očima, a zadnje zrake sunca obasjavaju tijelo koje beživotno pluta tik ispod površine njene najveće sreće. |
Nakon nedavnog dvostrukog ubojstva i pokušaja samoubojstva pomahnitalog ostavljenog mladića, aktualiziralo se pitanje koliko naši zakoni uistinu štite građane. Dobro je rekao onaj tip iz udruge baba, Sarnakva: kad treba rastjerivat miroljubive aktiviste onda se na noge digne cijela nacionalna garda, u punoj spremi. Ali kad treba naći lika u gradu od kojih 10000 ljudi, policija nije sposobna to učiniti. I onda se događaju sranja. Činjenica je da su ljudi kod nas, uljuljani prilično blagim kaznama, spremni na razne delikte jer znaju da im kazna neće biti srazmjerna zločinu. Šta, usfali ti para, odlučiš opljačkat kasino jer znaš da možeš dobiti neku siću za to i sve pet. I uporno se zakonodavci kod nas bave minornim problemima, poput navijača i konzumenata lakih droga, al za ozbiljne stvari jednostavno nema volje da se riješe. To je valjda i normalno za državu u kojoj premijer nakon 10 godina jednostavno odluči da je dovoljno "napravio" i jedan dan samo pokupi krpe.
Mnogo sam razmišljao o tome koja je primjerena kazna za neki zločin. Treba se uzeti u obzir ogroman broj varijabli, jer kao i ništa drugo u životu, tako ni zločin nije crno-bijeli svijet. U suštini ja vjerujem da se uistinu zli ljudi mogu brojati u promilima. Svi ostali zločinci jednostavno dođu do takve situacije spletom okolnosti. Ni taj iz Benkovca nije zao, jednostavno je čovjek pukao i djelovao instinktivno i nagonski. Možda je kumovao i alkohol, koji je odgovoran za valjda 50 posto teških zločin. Ipak, to mu ne može biti opravdanje za ono što je učinio, jer ako i je pokazao trenutak nestabilnosti, tko nam može garantirati da se to neće ponoviti opet. Nije da nismo čitali po novinama o zatvorenicima koji su bili pušteni iz zatvora za vikend (ovo valjda ima samo kod nas...), pa onda počinili neke od najgroznijih zločina. I ne samo da je nestabilna osoba potencijalno nestabilna cijeli život, nego treba odgovarati za život koji je oduzet i to određen broj godina. Zato ja predlažem niz kazni za niz zločina, jedna ova zakonska, i jedna moja, posebna, za one koji rade posebno ogavne stvari. Netko će možda reći da su te stvari malo preokrutne, ali da vam budem iskren, već mi je pun kurac dušebrižništva i "ljudskih prava", pogotovo prema ljudima koji ih nimalo ne zaslužuju. UBOJSTVO Ljudi ubijaju iz različitih razloga. Osveta, ljubomora, alkohol, čista obijest, trenutna neuračunjivost. I ovisno o tome treba odrediti adekvatnu kaznu. Za bilo kakvo ubojstvo koje nije počinjeno u samoobrani, dao bih minimalno 25 godina zatvora. Ako je dvostruko ubojstvo, kazna bi bila 50 godina, trostruko 75 i tako dalje. Nema dobrog ponašanja, nema posebnog predsjedničkog pomilovanja, nema izlazaka za vikend, nema ništa dok se ne odsluži minimalna kazna. Samo malena čelija sa krevetom, WC-om i jednom lampom, ali sa najslabijom žaruljom. Nema mjesta za luksuz. Ovisno o tome kakav je zločin,ta minimalna kazna bi se povećavala. Dakle, trenutak neuračunjivosti bi bio tih 25 godina. Mislim da ljudi imaju dovoljno vremena da promisle o tome koliko su ih njihovi tanki živci i životinjski nagon uvalili u sranje i da neće to ponoviti, ako su imalo pametni i ako ne žele još 25 godina. Onda bi recimo išla osveta sa 30 godina, pa čista zabava sa 40 godina. I to bi bila prilično rigorozna kazna. Oko smrtne kazne se još dvojim. Nekada pomislim da netko stvarno zaslužuje umrijeti, ali opet, tko sam ja da odlučujem o nečijem životu. Previše je tu faktora i nikada ne možeš biti potpuno siguran da je optuženik stvarno kriv. Događalo se da su ljudi ubijeni, da bi se na kraju uspostavilo da uopće nisu bili krivi. A u krajnjem slučaju, igranje boga nije pametno i mislim da je doživotni zatvor dovoljna kazna. Moja kazna za osobito gnjusna ubojstva kakva je recimo činio ovaj ludi Sretko Kalinić bi bila vrlo barbarska, ali i uvijek vrlo efektna samica, ali doživotna. Dakle mračna soba od recimo 3 sa 3 metra, sa jednim krevetom i WC-om. Osoba bi dobila samo jednu majcu i hlače koje bi prala jednom mjesečno, kao i sebe. Kontakt sa ljudima bi bio apsolutno nikakav, jednom mjesečno dozvoljen posjet odvjetnika. Jednom mjesečno bi bio i normativ da zatvorenik izađe na sat vremena iz samice, i to po posebno lijepom danu. Ostavilo bi ga se da uživa i da po povratku u izbicu idućih mjesec dana razmišlja o tome koliko bi želio vratiti vrijeme i ne ubiti te sve silne ljude. Ipak, stvar je u tome da čovjek ne bi dugo izdržao u takvim uvjetima. Psihički već debelo načet lik bi pukao već nakon nekoliko tjedana a bez Sunca bi mu i tijelo polagano propadalo tako da mu životni vijek ne bi bio baš visok. Al šta ćeš, ne možeš imati i ovce i novce... SEKSUALNI DELIKTI Za razliku od ubojstava, koji su produkt ili mržnje ili trenutka neuračunjivosti, seksualni delikti su produkt bolesti i psihičkih poremećaja. Ovo ne govorim kao psiholog, jer to niti nisam, nego čisto iznosim svoje mišljenje. Dakle, svaka osoba koja počini neki teški seksualni prekršaj, poput silovanja ili pedofilije, je osim toga što je zločinac, i duševno bolestan čovjek. Na žalost, ja sam jedan od onih koji vjeruju da se takve bolesti ne mogu liječiti, te da će ti primarni nagoni zauvijek ostati čučiti negdje duboko u čovjeku i samo je pitanje vremena kada će opet isplivati na površinu. Ti zločini su i pod jednim velikim upitnikom jer nekada jednostavno nije moguće dokazati da je osoba stvarno i počinila to za što ju optužuju. Uzmimo za primjer slučaj Michaela Jacksona. On možda i je učinio ono za što su ga optuživali, ali koliko uistinu možemo vjerovati nekome tko optuži takvog jednog multimilijunaša za kojeg se zna da će platiti bilo koju svotu samo da mu se ne sudi i da mu se ne narušava ugled. Tko garantira da roditelji te djece nisu vidjeli šansu da brzo postanu multimilijunaši sa jednom takvom optužbom? Tko može dokazati da je on uistinu pedofil nakon 5 godina od tog "događaja"? Isti slučaj je i sa recimo slavnim sportašima ili glazbenicima. Poznato je da sa novcem dolazi i more kuraba koje se hoće ševiti sa tobom. Ako si poznati košarkaš u Americi, i spavao si sa 100 žena u godinu dana, vrlo je velika vjerojatnost da će jedna od njih odlučiti brzo se obogatiti tako da te optuži za silovanje. I opet, takav jedan multimilijunaš će rađe platiti 2 milijuna dolara nego da se povlači po sudovima i po žutoj štampi. Stoga bi takva suđenja trebala biti vrlo minuciozna i iscrpna. Ako se dokaže krivnja, stavio bih minimalnu kaznu za silovanje od 15 godina, pa sve do doživotnog zatvora. Za pedofiliju bih obavezno stavio kaznu od barem 40 godina zatvora jer za takve zločine jednostavno nema mjesta za suosjećanje. Takvu osobu treba udaljiti iz društva na što duže vrijeme. S obzirom na to kako ostali zatvorenici gledaju na pedofile, barem iz onoga što sam mogao gledati na televiziji ili pročitati, 40 godina zatvora bi bilo i više nego dovoljno. Za osobe poput svećenika, profesora ili odgajatelja, dakle ljudi koji rade s djecom, ta kazna bi bila doživotna. Ne treba posebno elaborirati to, dovoljno je reći da su to ljudi kojima dajemo djecu da ih odgajaju, i u koje imamo povjerenja. Ako se to povjerenje jednom izigra, šanse za oprost nema. Moja kazna za posebno gnjusne zločine bi prvotno bila kastracija. Zapravo kastrirao bih sve silovatelje i pedofile. Ako ne mogu držati svoj kurac u gaćama, mislim da im mi kao društvo moramo pomoći u tome. Za pedofile bih uveo i jednu vrlo barbarsku kaznu, a ta je da ih se smjesti u jednu zvučno izoliranu čeliju i cijeli dan im se puštaju dječji krikovi i plač. Ne glasno, više onako kao u horror filmovima. Tiho, ali opet da su svjesni toga. I dok su budni i dok spavaju. Neka ih to proganja. Možda nije ljudski i definitivno ne pomaže kod osoba koje su toliko bolesne, ali ako netko počini takvu pedofilsku radnju nad neznam, 5 nemoćnih 7-godišnjaka, da li zavređuje naše suosjećanje? OBITELJSKO NASILJE E ovo je kod nas još i naj tabu zločin. Kao da je uvriježeno u društvu da je u redu pomalo išamarati ženu (ili muža) kad ti digne živce. Smatram da je svaka tučnjava, ako nije u samoobrani, znak slabosti i potpuno nepotrebna, a pogotovo ako gorila od 120 kila ide pokazivati svoju nadmoć nad slabom ženicom i malodobnom djecom. Takvu osobu treba odmah udaljiti od obitelji, i za prvi takav eksces ga kazniti sa recimo 6 mjeseci zatvora. Ako se osobi da zabrana pristupa, i ako pokuša pristupiti zlostavljanima, odmah bez pogovora godina dana zatvora. Sljedeći prekršaj je 2 godine, i tako dalje. Ako se osoba vrati u obitelj, kao pomire se i izglade situaciju, i opet nakon nekog vremena ponovi prekršaj, bam, odmah 5 godina zatvora. Moja kazna bi bila da se takva osoba u zatvoru smjesti u čeliju sa duplo većom mrcinom koja voli muški čmar. Znam da nasilje stvara nasilje, i da to nije najprimjereniji način kažnajvanja, ali definitivno je bolje od ovog što danas imamo: "Gospodine, molim vas, nemojte više tuči ženu, može?" Za ostale zločine, poput recimo krađe, bi kazne bile blaže i dosljedne sa otuđenom imovinom. Za korupciju koja se prakticira kod nas, za ljude koji svjesno uništavaju cijele kompanije i bacaju stotine obitelji na koljena i tjeraju ih na štrajkove glađu, kazne bi ipak bile kudikamo rigoroznije. I oni bi mi čeliju djelili sa crncima od 2 metera i... 2 metra, pa bi onda vidjeli kako je to kad te jebu kako su oni sjebali sve ostale. Moj stav o drogi je poznat: stigmatizira se kao najveće zlo društva, a zapravo je najmanji problem. Ako se ljudi hoće drogirat, nek se drogiraju. Barem će, u većini slučajeva, biti manje agresivni. Eto, tako bih ja nekako to posložio. Naravno da je ovo što sam sad napisao manje više slikovnica, jer zakoni su knjige od po nekoliko tisuća stranica, i niti imam znanja niti želim donositi ih, jer za to sa naših fakulteta godišnje izađe 1000 školovanih ljudi.Ali i sljepcu je jasno da ovi kazneni zakoni koji su sad na snazi jednostavno ne funkcioniraju. Trebamo se svi skupa malo skulirat i revalorizirati ljudski život, jer smatram da on ipak vrijedi znatno više od nekoliko godina u zatvoru koji više izgleda na hotelsku sobu nego stvarnu čeliju... |
Često znamo biti vrlo kritični prema uradcima naše estrade, govoreći kako je zadnje smeće koje čovjek teoretski može proizvesti a da neka budala actually to i sluša. I nismo uopće daleko od istine, jer domaća glazba je osim par svijetlih primjera u obliku Mile Hrnića i Joe Maračić-Makija dotakla dno. Dovoljan dokaz tome je trenutno jedan od "najvrućih" bendova u Hrvata, Kinoklub, čiji singl žari i pali top listama svojom nimalo zaraznom pop-punk melodijom koja je umrla prije kojih 15 godina kad je Green Day isto pokušavao vani, i najglupljim lyricsima još od zadnjeg singla Jasmina Stavrosa. Zato se okrećemo stranim glazbenicima u potrazi za toliko željenim osvježenjem. I nailazimo na Lady Gagu i Black Eyed Pease. I Justina Biebera. Dobar ukus je uistinu postao loš ukus. Pogled na USA Top40 ljestvicu nam donosi na prva tri mjesta Katy Perry, Eminema i Rihannu i B.o.B., od kojih jedino ovaj zadnji može proći kao nešto što se može čuti više od jednom a da si čovjek ne poželi porezati sve žile na čelu. Četvrta stvar na ljestvici je singl od Ushera i Will.i.am nazvan OMG. Ovaj puta naslov pjesme najbolje opisuje osjećaje koje čovjek ima dok ju sluša. Pa ajmo se malo više pozabaviti ovim uratkom.
LYRICS oh my gosh baby let me l- i did it again, so i'ma let the beat rock oh myy... -počinje s Williamom iz BEP, koji će očigledno do kraja karijere koristiti maksimalno distorzirani glas, ipak je to sad in i svi ga koriste. Vjerujem da je on i producent ove stvari, jer zvuči kao svaka druga pjesma matičnog mu benda, iliti kao vrlo vrlo vrlo jeftina i loša kopija Timbalanda. William se u ovom uvodu čudi nećemu, očigledno je napravio nešto loše, i to ponovno. Najizglednije je da je bio sa ekipicom u nekom ar-en-bi klubu, kad mu se malo prikenjalo. Mislio je da će proći ako lagano prducne, tako ispuštajući nakupljeni gas i olakšavajući pritisak. No kao i obično u takvim situacijama, precijenio je mogućnosti svoga sfinktera i pobjeglo mu je. A kome od nas se to nije desilo? Kako ne bi ispao totalni papak, William je odlučio dalje nastaviti plesati, misleći da će nered u gaćama čudnovato nestati. Vjeruje mi Williame, crni sine, neće. baby let me love you downnn there's so many ways to love ya baby i can break you downnn there's so many ways to love ya -nakon što je Will ispričao svoju potresnu priču, slijedi Usher, poznatiji kao "onaj crnac sa kapicom i dijamantnom minđušom u uhu". Zanimljivo da se kreće sa refrenom pjesme, što je za mene revolucionarno otkriće. U moje vrijeme su pjesme počinjale sa prvom strofom, pa je onda tek išao refren. Uistinu ne razumijem tu današnju mlađariju... Dakle, Usher govori svojoj dragoj da ju želi voljeti doljeee, sa 3 e. E sada, nije mi jasno gdje ju to točno dolje želi voljeti. U podrumu? Da li je ta Usherova djevojka njegova zatočenica u nekoj prljavoj prostoriji, koju Usher posjećuje samo kad ju želi "voljeti"? Ako je uistinu tako, nadam se da su nadležne vlasti poduzele odgovarajuće mjere. Zatim Usher govori kako ima mnogo načina na koji "voli" svoju dragu, da bi dalje nastavio priču s time da ju on može "rastaviti". Ako ovo nije dovoljno da se poduzme opsežna policijska akcija protiv Ushera, neznam šta je. Očito je da ju on u toj prljavoj prostoriji ne samo tuče i siluje, nego joj doslovno pili udove i opet ih na kraju zašije natrag na tijelo jedne djevojke. got me like, ooh myy gosh i'm soo in love i found you finally, you make me wanna say oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh-my-gosh -ovaj dio je vrlo teško razumijeti, možda zato jer je napisan u nekakvom staroastečkom kodu, za koji bih trebao pomoć kriptografa. Ponavljanje riječi oh je nekakva mantra kojom Usher moli svoje bogove da mu daju snagu, pridajući žrtvu od otpiljenih udova svoje djevojke. E da, i izgleda da se zaljubio. Aaaa, slatko... U tom slučaju mu je oprošteno, jer u ljubavi i ratu je sve dozvoljeno. i fell in love with shawty when i seen her on the dance floor she was dancing sexy, pop, pop, popping, dropping, dropping low never ever has a lady hit me on the first sight this was something special, this was just like dynamite -nakon još malo oh-ohanja, slijede i prvi pravi stihovi, koji objašnjavaju kako je Usher upoznao gore spomenutu djevojku. Moje poznavanje crnačkog rnb slenga je oskudno, al mislim da shawty znači "niska", što će reći da Usher ima fetiš na patuljaste djevojke. U drugom stihu se govori o tome kako je plesala i srala po podu nasred podija. Trebica je jednostavno skinula gaće, čučnula i bacila masivni shit. SPOILER - kasnije u priči vidimo da je i Willow bacio oko na nju jer imaju toliko toga zajedničkog. Možda je to u Americi najnormalnija stvar, tolko su se ljudi oslobodili da doslovno rade što god hoće. Uto je dwarfkinja ugledala Ushera i odmah mu opalila jedan direkt posred čela. Nije na meni da sudim, jer ljubav dolazi u toliko mnogo oblika. honey got a booty like pow, pow, pow honey got some boobies like wow, oh wow girl you know i'm loving your, loving your style check, check, check, check, check, checking you out like, ooh (oooh) she got it allll sexy from her head to the toe and i want it all, it all, it all, -zatim slijedi malo opisivanja patuljaste djevojke. Njena guza je kao pow-pow. Tu se vidi utjecaj Williama, jer njegovi lyricsi su ograničeni na troslovne riječi, od kojih su zadnja dva slova -ow. Njene sise su, ergo, wow-wow. Usheru se sviđa njen stil, jer je taj shit bacila na dancefloor kao niti jedna patuljčica koju je ikad vidio. Zatim ju malo čekira, pa ju opet malo čekira, pa ju čekira i tako ju čekira jedno 6 minuta, i shvaća da ona ima sve. Ima pow-pow guzu, wow-wow sise i Usher želi sve to. U komadima. feel so hot for honey out of all the girls up in the club this one got me whipped, just after one look, yep i fell in love this one something special, this one just like dynamite oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, out of sight -nakon refrena, slijedi Williamov dio, koji je također bacio oko na malenu. A kako i ne bi. I on se poput prijatelja mu, zaljubio na prvi pogled, ali na žalost nije toliko cool da ima pravo prvog izbora. Hip-hop/rnb hijerarhija je vrlo striktna, i tu se ništa ne može. Zato ju životinjskim glasanjem (oh-oh-oh) tjera dalje od sebe. fell in love with honey like my, oh my honey looking wonderful; fly, so fly honey like a supermodel; my, oh my baby how you do that, make a grown man cry? -ovo je za mene osobno klimaks pjesme. Vrhunac borbe dva mužjaka za jednom ženkom, onaj primordijalni instinkt zbog kojeg uvijek onaj slabiji na kraju izvisi. Epska borba između dva vrhunska umjetnika, koji jačinom svojih riječi i glasom slavuja-robota pokušavaju pridobiti ženku za parenje. Willy ne želi više živjeti u takvom svijetu kasti, gdje samo zato jer je nižerangirani niškorisni wannabe glazbenik, ne može biti sa djevojkom svog života. Baca nekoliko vrlo primitivnih komplimenata, što na žalost nije niti blizu dovoljno, te se sad vidi zašto je Usher ipak veća faca. William je i ovaj put slabija karika, i odlazi sa plesnog podija u suzama i posranih gaća. Baca zadnji pogled na zaljubljeni par i odlazi u noć, vjerojatno raditi još veće sranje od glazbe. Boom-boom-POW! oh-oh... -iduća minuta i pol pjesme, točnije zadnja trećina, se sastoji od ponavljanja riječi oh i oh my gosh, pa jedno barem 300 puta. Uzbuđenje? Slavlje? Čuđenje? Neznam... al da je moćno, jest! SPOT Usher i Viljamovka su u nekakvom praznom klubu. Čudno. Oni pokazuju crazy dance moves dok ih obasjava svjetlost tisuća lasera. Zatim se pojavljuje 6 djevojaka u crnim kožnim opravicama. Niti jedna od njih mi se ne čini kao patuljak, tako da me to malo zbunjuje, al možda je to samo ta "umjetnička sloboda". Zatim Vilibald ima svoj dio, gdje u bijelom sakou i crnoj haljini paradira sa nekom primabalerinom. Za kraj Usher sa dva svoja kompića, Lil'Richijem i 3Pacom, pleše ala Michael Jackson, pritom pušeći kubanku. Classy. Uskoro im se pridružuju i kurabe sa početka i od onda... Ma bolje da ne pričam koliko je sve to efektno, originalno i jednom riječju... mindblowing! ZAKLJUČAK Četvrti singl (a vjerojatno ju jednom trenutku i prvi) na US top listi je pjesma o sranju po klubovima i pridavanju žrtve koja se sastoji od otpiljenih udova patuljaste djevojke Zulu-bogovima. S druge strane, moglo bi biti i gore. Moglo je biti od Ave Karabatić... |
Tek su 4 dana prvenstva iza nas a već je svima, pa i onima prilično nezainteresiranima poput mene jasno da je ovo što se događa u Africi potpuna katastrofa. Mjesecima prije je bilo jasno da će se teško izvući nešto spektakularno na što smo inače navikli od Europljana i Amerikanaca, a pogotovo Azijata, ali mislim da čak ni oni najskeptičniji nisu mogli predvidjeti u kojem će se smjeru sve ovo odvijati.
Posjet utakmica Normalno je očekivati da inače siromašni Afrikanci neće nazočiti svakoj utakmici. Možda zbog cijene karata? To bi bilo možda i shvatljivo da organizatori nisu odlučili podijeliti masu karata volonterima, samo kako bi tribine izgledale što popunjenije. No kako objasniti da u recimo Johannesburgu, koji broji skoro 4 milijuna stanovnika, dakle skoro kao cijela Hrvatska, i sa besplatnim kartama i gostujućim navijačima, tribine zjape poluprazne? Čak ni na utakmici koju igraju domaćini situacija nije bila znatno drugačija. Interes Afrikanaca za nogomet očigledno nije takav kakav su mudri čelnici FIFE očekivali. Navijanje I prazne tribine bi čovjek mogao pregrmiti, da nije jednog od najvećih problema ovog svjetskog prvenstva, a to je navijanje, tojest izostanak istog. Nema boljeg kad na ovakvoj smotri navijači iz svih krajeva svijeta odluče bodriti svoju repku sa pjesmom, plesom, navijanjem, skandiranjem. Na žalost, to nije moguće, jer Afrikanci, oni isti koji toliko žive za nogomet da im se niti ne da doći na utakmice koje su toliko priželjkivali, tlače i gledatelje ispred ekrana i one budale koje su prevalile pol svijeta da pjesmom bodre svoje igrače sa svojim navijačkim rekvizitima, vuvuzelama. To je dio njihove kulture. Plastične kineske trube koje proizvode zvuk sličan zujanju pčela. 10 000 tih truba koje zuje 90 jebenih minuta. To je dio njihove "kulture". Dio naše kulture je paljenje baklja, pa je to zabranjeno. Dio naše kulture je pjevanje domoljubnih pjesama. Pa je to zabranjeno. I ja se potpuno slažemn sa tim zabranama, jer ako većinu vrijeđa i smeta, to treba zabraniti. Al kad crnac pokušava isfurati svoju kulturu, onda je to u redu, jer ako se netko slučajno pobuni, e to je već rasizam. Nema veze što se doslovno svi bune protiv toga, i još nam organizatori prodaju maglu da su oni koji se bune u manjini. Kako je onim jadnim Amerima, Englezima, Brazilcima ili Japancima koji hoće zapjevati svoje pjesme, a ne čuju jedan drugoga šta pričaju? Pa nije ovo Južnoafričko prvenstvo, nego Svjetsko! Al ajde se ti pobuni, rasistu smrdljivi. Toliko smo im uzeli tokom stotina godina, a sada im hoćemo i njihovu "kulturu". Onda bi mi trebali nekom Japancu koji dođe na našu obalu odmorit se u 6 ujutro pod prozorom svirat na guslama, ili upalit motokultivator, jer to je ipak "naša kultura". Al treba znati kad ne nametati tu svoju kulturu svojim gostima. Treba znati kad je previše i kad ono što radiš, premda smatraš svojom baštinom, smeta drugim ljudima. I razumijem da se tako navija na utakmicama njihovih reprezentacija, ali vuvuzele na utakmici SAD-Engleska... To nema veze sa vezom... Kvaliteta nogometa Svakim danom kao da dostiže dno. Može se pravdati da je to 1. kolo, ispitivanje snaga, navikavanje na uvjete. Al ono šta gledamo je katastrofa. I normalno da je. Nogometaši ne mogu odmoriti jer im po cijele dane pod prozorima zuje te jebene trube, na samim utakmicama ne mogu zbog istih komunicirati, svi koji ne žive iznad 1500 metara nadmorske visine i na južnoj polutci ne mogu disati... Pa šta očekivati? Ligu prvaka? Bit će dobro ako na ovom SP bude i jedna iole kvalitetna utakmica, vjerojatno tek negdje u četvrtfinalu. Zdravstveni problemi Možda je malo grubo i karikirano ovo što ću reći, ali stvari ipak tako stoje. JAR ima ogromnih problema sa AIDS-om. I sa prostitucijom. I tako, dođe jedan Srbin na utakmicu, vidi da mu je repka u kurcu, vidi da je potrošio 3 mjesečne plaće da dođe tamo i da onda ne može ni ko čovjek navijati, i šta napravi? Ono što Srbi vole raditi: napije se ko životinja. Izađe iz lokalnog puba, odmah ga 8 kurvi napadne, od čega 6 ima AIDS. On, očajan i pijan, odluči pod jajca staviti nešto malo egzotičnije od svoje frigidne cure u Nišu. Zaštitu možda zaboravi, možda kondom pukne, al naš Srbin dobije AIDS. I vrati se u Srbiju, cura ga dočeka sretna jer ga nisu izboli i opljačkali, i odmah ga onako fino pojebe. I cura od našeg Srbina dobije AIDS. Nakon nekoliko mjeseci ona shvati da je on obična smrdljiva muška svinja kojoj je pojam kulture podrigivanje nove pjesme Seke Aleksić, i napuca ga. Ode s frendicama na našu Sodomu i Gomoru ilitiga Zrče, odlučna da se napokon malo i zabavi. Popije malo, povuće koju crtu belog, luda je. Bam bam bam, iduće jutro već su tri tipa pojebana, a nije se ni okrenula. 2 Hrvata i jedan recimo, Slovak. Slovak je imao kondom, Hrvati nisu ni znali šta je to. I 2 Hrvata imaju AIDS. Pošto su oni igrači, nakon povratka u Zagreb, nastavljaju sa svojim ljubavnim osvajanjima, i vikend za vikendom djevojče za djevojčetom se nađu kao reske na njihovim palicama. Sa AIDS-om. I onda, jednog sunčanog proljetnog predvečerja tamo negdje 2011. ja odlučim izaći van. Napijem se ko krme kakvo jesam. Upoznam lijepu djevojku. I ona je pijana. Jedno za drugim nađemo se u njenom stanu (studira Ekonomiju, inače je iz Osijeka i voli psiće i kornjačice), ja baš nemam kondoma, ona me uvjerava da je imala samo jednog prije mene, a mene budalu boli kurac da ih je i 2300 imala. I ja sad imam AIDS. I kome onda da se najebem matere? Sebi sigurno neću, jer preuzimam odgovornost kao 3. godišnje dijete. Al ću definitivno onom koji je rekao: "Hmh, mogli bi ovo svjetsko organizirat u onoj zemlji, ma znaš ju sigurno... polovica stanovništva ima AIDS... Kako? JAR? E da, ta, ta..." Sve u svemu, bilo bi čudo da ovo SP na kraju bude barem gledljivo. Malo je onih hrabrih koji su odlučili otići tamo, jer iskreno i zašto bi? Da te netko opelješi i ubije na ulici, u jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu? Da gledaš nikakav nogomet i slušaš 24/7 trubljenje najiritantnijeg kineskog smeća? Pa morao bi biti stvarno mazohist. Najbolje je to rekao Drogba: "Svjetsko prvenstvo u Africi odgovor je europskim rasistima". I to je upravo tako. Vrijeme je bilo da se bude politički korektan, jer gledajući današnje lige petice, bijelci su postali manjina. Imalo se možda najbolje nakane. Stoljećima su im bijelci uzimali apsolutno sve što su mogli, i zato se sad Englezi, Nizozemci i Ameri kurče okolo svima, na temeljima koje su izgradili izrabljivanjem tih istih Afrikanaca i njihovih dobara, i zbog kojih i dan danas ti Afrikanci masovno umiru. Možda se htjelo pokazati da su i ti Afrikanci spremni na ono što ostatak svijeta uglavnom uzima zdravo za gotov, možda se htjelo pokazati da i Afrikanci mogu organizirati najveću sportsku smotru poslje olimpijskih igara, možda se htjelo uzeti jedan od najvećih mogućih zalogaja? Ali nemaju oni njemačku pedantnost. Nemaju oni azijsko ljudstvo, fanatičnost i predanost cilju. Nemaju oni južnoameričku zaigranost i entuzijazam. Nemaju oni sjevernoamerički smisao za spektakl. Oni imaju samo vuvuzele. A to na žalost nije dovoljno.... |
Uvijek mi je bilo čudno kako kad se god išta dogodi, bilo dobro, ili bilo loše, vjernici kažu: "Bila je to volja Božja....!" Prirodne nepogode, nesreće, smrt djece... sve je to dio velikog plana. Božjeg velikog plana. Pa mene sad zanima, gdje onda u sve to spada Sotona? Ako vjerujete u jednoga, onda morate vjerovati i u drugoga, zar ne? I ako vjerujete da se jedan miješa u ljudske poslove, onda se mora i drugi mješati. Pa zašto bi onda sve ovo što se događa bila Božja volja, a ne recimo Sotonina. Nije valjda samo da bi nama bilo lakše prihvatiti te strahote kojima smo svjedoci svaki dan? Ili jednostavno ne želimo prihvatiti da je Bog, ako ga ima, bespomoćan, ili u najmanju ruku, ništa jači od Sotone?
Koliko sam do sada primjetio, vjernici su vrlo zanimljivi u pogledu toga da je njihova vjera uvijek selektivna. Dakle, vjerovat će u ono što njima paše, a neke stvari koje im ne sjedaju baš najbolje, na njih će jedostavno zažmiriti. Ako vjeruješ da je Biblija riječ Božja, onda je sve u njoj riječ Božja. Ako vjeruješ da ćeš, ako jednom tjedno odeš u bogomolju i ako se odrekneš nečeg za korizmu, kupiti svoju ulaznicu za raj, onda moraš vjerovati i da će jednog dana doći Apokalipsa i da će se voditi odlučujuća bitka između Dobra i Zla. Ali nitko se i ne bavi previše Sotonom, osim u svrhu plašenja da ćemo ako se ne budemo pokoravali Božjim zakonima, završiti u vječnoj muci Pakla. Rađe se propagira netolerancija i ispiranje mozgova, a potpuno se ignorira činjenica da ako je Bog svuda oko nas, da je tu i njegov zločesti prijatelj, i da koliko se god netko moli, sve je u rukama te dvojice. I zato, možda sve to ipak nije Božji plan i možda su njegove ruke prilično svezane. Što je, ruku na srce, prilično očito... Moja dilema je tu. Ima li tko kakav odgovor? |
Ima jedan izvrstan citat iz Dark Knighta, kad Heath Ledger aka Joker kaže: "Do I really look like a guy with a plan? You know what I am? I'm a dog chasing cars. I wouldn't know what to do with one if I caught it. You know, I just... do things." Taj citat najbolje opisuje ono što smo svi mi proživjeli barem jedanput u životu: voziš se tako bezbrižno cestom, slušaš novi album Black Eyed Peasa i pokušavaš naći barem jedan smislen stih na cijelom CD-u, kad ono izletava pseto i počinje naganjati auto. Okrećeš se lijevo, desno, usporavaš, pokušavaš vidjeti gdje je, dal si ga već pogazio, dal je odustao? Onda se odjednom kerče pojavi ispred auta, skače, laje, hoće doslovno pojesti i auto i tebe i sve! Moj stari bi u toj situaciji stao, otvorio prozor i zaderao se: "Ajde brate, da te baš vidim! Navali!"
Ta situacija je bila gotovo svakodnevna dok sam bio klinac. No eto, sada, takvo nešto možeš doživjeti samo ako se slučajno nađeš negdje u tropskoj prašumi gdje žive krda i krda divljih pasa. Jer izgleda da su ovi naši psi napokon odustali. Malo me , priznajem, boli to što su potpuno izgubili motivaciju. Kao da se nešto u njihovim srcima slomilo. "Jebo mu pas mater, i to pod pas mislim na sebe, a pod mater mislim na njegovu mater!" - možda je rekao pas zvan Rex jednog toplog proljetnog dana na magistralnoj cesti Sisak - Petrinja. "Šta, uteko?" - nadovezao se Miroslav Thompson, ljubimac jednog starijeg domoljuba. "Woooo... Wauuuu.... Wooooaaaaaaoooo" - pokušao bi nešto reći mali terijer Snježana, kojeg je auto već jednom udario i od onda je malo sporiji.... "Ponekad pomislim da stvarno ne možemo ulovit te jebene aute? A znam, da kad bih ga napokon ulovio, da bi mu ono, gume isčupao i motor pojeo!" - nastavio bi Rex, mahnito si ližući muda. "Alo, alo! Nemoj slučajno da te netko čuje šta pričaš! Nemoj mi tu glumiti revolucionare, znaš i sam šta se desilo sa onima koji su pokušali organizirat prosvjed preko Facebooka!" - kriknuo biThompson, inače kao i gazda mu, nesklon liberalnim tezama. "Woooo...." - Snježana bi i dalje govorio na svom jeziku dok se zabija (da, muško je) u zid. "Ne... Vrijeme je da prestanemo! Od kad znam za sebe, lovimo te jebene aute i nikada nismo nikoga ulovili. Osim Snježane. Ali tehnički, auto je ulovio njega. Ja više ne želim biti dio ovog sistema, rob instinkata i establišmenta. Od danas više neću trčati ni za jednim autom!" - bile bi zadnje riječi hrabrog Rexa dok odlazi u daljinu, kako bi ostvario svoj san i postao inspektor u njemačkoj seriji sumnjive kvalitete. "Radi šta hoćeš, ali psi će uvijek biti psi...." - mahnuo bi Thompson i krenuo "voditi ljubav" sa onesvještenim Snježanom. Ova priča možda je, a možda nije istinita. Nikad nećemo saznati. Ali činjenica je da su psi odjednom prestali loviti automobile. Možda jednog dana opet jedan odvažan čuko kaže svom frendu: "E jebeš mi kevu, al dam se kladiti da mogu uloviti onaj Golf 4 i pojesti ga!". I možda, ali samo možda, mu njegov pseći kolega kaže: "Ajde baš da vidimo..." |
Iz sna pravednika me probudila gromoglasna buka. Bila je noć, znam to sa sigurnošću jer je bilo mračno. Točno vrijeme neznam, premda je moglo biti nekih 3 i pol. A možda i nije. Uglavnom, pomislio sam da je potres i brzo učinio ono što se u takvom slučaju nužde radi: upalio komp i išao provjeriti da li je stvarno potres. Nisam niti stisnuo start kad mi je prozor obasjala zasljepljujuća svijetlost crveno-plavo-žuto-zeleno... ma svih boja. Osjetio sam da mi se počinje vrtiti u glavi, i zadnje čega se sjećam je osjećaj da lebdim. Probudio sam se u nekakvoj ogromnoj hali, a prema meni su iz mraka izronile dvije groteskne kreature. Usro sam se, al ono, za ozbiljno.
"Molim vas, molim vas, nemojte mi nauditi. Uzmite moju mamu, tatu, imam adrese nekih prijatelja, stvarno dragi ljudi, njih uzmite, molim vas!!!!" - kroz suze sam na koljenima molio milost. Oni nisu odgovarali. Nisam znao što dalje pa sam pitao sljedeće logično pitanje: "Vi ste mali zeleni?" Jedan je odgovorio: "Ne, mi smo samo zeleni. Ti si velik, ružan, mršav i blijed. Pederu." I was like, WTF? :"WTF?!? Kome ti da je blijed? Barem nisam mahovina ko ti!" Mali vanzemaljac je napeo svoje male mišiće, i krenuo prema meni. Moram priznati, da premda je protivnik bio upola manji od mene, osjetio sam da bih ovu borbu mogao izgubiti, pa sam zauzeo obrambenu pozu. Ispruženih ruku, okrenute glave i zatvorenih očiju, nadao sam se najboljem ishodu. "Dosta zajebancije!" - odjeknulo je prostorijom. Ukazala se nova kreatura, izgledom bacajući malo na vanzemaljskog Keruma. Imao je i rezance na glavi, i baš je onako izgledao, priprosto. Al spasio me od sigurnih batina, tako da ne smijem ništa loše reći o čovjeku. Vanzemaljcu. "Što želite od mene?" - upitao sam, u isto vrijeme skrivečki pišući status na Facebooku :"Nećete vjerovati, ali danas sam vidio bananu koja izgleda kao moj penis... totally weird shit, man..." "Tvoj genetski kod je izabran kao najprikladniji od svih ljudskih kodova, te ćeš zbog toga predstavljati Zemlju na Galaktičkom kongresu." - pompozno je rekao Kerum. "Ček, ček... Želite reći da sam ja najpametniji čovjek na svijetu?" "Ne, ne baš, samo..." "A svima sam govorio da imam neku moć, a oni su svi kao govorili: "Daaaaa, imaš, retardiran si!", a ja bih odgovorio kao: "Mama ti retardirana!" Usljedio je trenutak neugodne tišine. "Hmh, da...Očekivali smo ovakav razvoj događaja, zato smo i uzeli rezervnu soluciju, ovog delfina koji takodjer ima najoptimalniji genetski kod, ali kod nehumanoida na Zemlji" "Al ja sam svejedno najpametniji?" "Ne, nisi najpametniji nego...ma zapravo, nakon ovoga, teško mi je uopće zamisliti da možeš sam jesti juhu... Ali ako te to veseli, recimo da da, najpametniji si čovjek na svijetu..." "Toooo!!" - počeo sam mahnito plesati svoj nadaleko poznati Numa-Numa Dance - "Nego, hoće biti na tom sastanku kakvih ono....znate...ženica...?" - priupitao sam nespretno ljuljajući bokovima pokusavajuci simulirati seks. Delfin se iz protesta okrenuo na drugu stranu akvarija da ne gleda tu sramotu... "Nije to nekakav sastanak, to je najvazniji kongres u galaksiji i tamo se odlučuje o sudbini planeta, među ostalim i Zemlje!" - srdit je bio Kerum. Nisam uopće obraćao pažnju na gluposti koje melje, jer sam bio i dalje zaokupljen air-bangingom sexy vanzemaljke. O, da... Sigurno će biti zelenokožna plavuša od 3 metra sa 16 sisa i vraški spretnim prstima....Kinky... "Znači, da? Ne? Da... Ne?" - gledao sam čas jednog čas drugu dvojicu -"Da? Ne? Možda? Ne? Da?" "DA!!!" - izderao se Kerum na mene. Ništa kod njega relaksacija ovo ono, yoga možda...Al meni je bilo sasvim dovoljno da znam da ću napokon izgubiti nevinost, i to sa vanzemaljkom! Nisam mogao dočekati da to kažem Karlu, Buci i Faci, svojim najboljim frendovima. Uz bocu hladne karlovačke, naravno... "A sada, vrijeme je da te upoznam sa svime što trebaš znati o svemu što nisi znao dok si živio na ovom kao-planetu Zemlji" - za ruku su me poveli čudni mali zeleni... Na odlasku sam pogledao delfina i pokazao mu srednji prst, jer sam znao da on to ne može. On je meni s druge strane pokazao svoju kitu, koja je bila dugačka brat bratu pol metra. Bravo delfinu, ovu rundu si dobio... (Pratite i dalje ovu uzbudljivu priču u sljedećem broju časopisa "Get the crap out of me!" ) |
Facebook je donio mnogo dobroga u naše učmale živote: možemo gledati slike polugolih žena koje se slikaju same u svom WC-u/naslonjene na vrata/na krevetu i... Uglavnom, to je to od pozitivnih stvari koje nam FB pruža. Negativnih ima mnogo više. Neću ih sad sve nabrajati, ali dovoljno je reći da bar 90% ljudi zavređuje da im se doživotno zabrani korištenje računala.
Kad se na Facebooku želi poručiti nekome nešto, onda se za to uglavnom koriste poslovice. Postoje dva tipa ljudi koji za status stavljaju poslovice. Prvi su oni koji stavljaju statuse koji se tiču svih koji čitaju, sa ciljem da se osoba prikaže mudrom, produhovljenom, u doticaju sa svijetom i šta ja znam šta već ne. Stavljanje nečije tuđe mudrosti ne dokazuje ništa, osim da dotična osoba zna čitati i korisiti c/p funkciju računala. To može i moja stara, a ona piše web adresu na koju želi ići u Google tražilicu. Enough said... Drugi tip mudrozboraca su oni koji nekoj određenoj osobi žele poručiti nešto određenom uzrečicom. Uglavnom je to ljubavnog karaktera, ili netko želi reći koliko voli nekoga, ili koliko mu je dobro bez nekoga. Ne znam iskreno što je gore. Kao prvo, nikoga na internetu ne zanimaju izljevi ljubavi ili mržnje prema nečijem partneru. Ako želite privući pažnju stavite svoje gole slike, ili ako ste muško, neznam... snimku sebe dok se autom zabijate u naplatne kućice pucajući pri tome iz kalašnjikova. Zašto bi uostalom netko svoje ljubavne jade dijelio sa ostatkom svijeta? I još na tako cheesy način kakav su jadne valentinovske uzrečice sa jeftinih čestitki... Sama točnost uzrečica je diskutabilna. Zašto? Zato jer za sve na ovom svijetu, pozitivno ili negativno, postoji uzrečica. Najčešće se one kose jedna s drugom. Tako npr. imamo uzrečicu: "Mudrost u starosti ne može zamjeniti ludost u mladosti." Kristalno je jasno da je ovo produkt uma koji pokušava svoje mladenačke ludosti opravdati pred starijima koji ga prijekorno gledaju i misle si:"Ludost u mladosti znači narkomaniju i smrt od AIDS-a, pička ti materina bezobrazna. I prestani si gurati tu tikvicu u anus!" Zato te poslovice i jesu toliko popularne, zato jer za neko određeno stanje u kojem se nalazimo ima netko tko ga je točno opisao u jednoj rečenici i to tako da zvuči iznimno pametno. Ako nekog volimo, bacit ćemo jedan megalomanski: "Možda nisi jedina osoba na cijelom svijetu, ali si možda cijeli svijet jednoj osobi." Totalno pokazujemo voljenoj osobi da nam je sve na svijetu, i ja osobno bih za uzvrat očekivao barem pol satni blowjob sa laganim masiranjem međice: "Da, da... istina je ono što sam ti napisao na statusu.. totalno te volim ljubavi, najviše na svijetu... vidim, zaboravila si na muda, ajde ne budi ti naređeno...oooo da, skoro kao sa usisavačem... " Ima i onih koji nisu previše originalni, tojest kojima se ne da niti proguglati malo za dobrom jadnom uzrečicom. Tako da jednostavno roknu jedan: "Bolje vrabac u ruci nego golub na grani." Super uzrečica... za underachievera... Ova poslovica nam govori da se nikada ne trebamo truditi i željeti nešto više, nego se zadovoljiti onim što imamo, makar to bio vrabac. Koji kurac da radim sa vrapcom? Jel se može to spohati? Ili vrlo popularna: "Tko rano rani, dvije sreće grabi." Tu poslovicu nikad nisam razumio. Jel to znači da ako se rano probudim i odem uplatiti 2 listića lutrije, da ću na oba dva dobiti? Jer pokušao sam i nije upalilo. Želim samo reći svim onima koji se koriste uzrečicama kako bi objasnili svoje trenutno stanje, da se barem malo potrude i pronađu nešto što ne zvuči kao da je Ava Karabatić izrigala, stavila na tavu, malo popekla, pojela i ponovno izrigala. Možda je to samo moje mišljenje, al ionako je na kraju dana samo moje mišljenje i važno. Ostavljam vas sa jednom Konfucijevom mudrošću: ""Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede." Ja primam samo pohvale.... |
Ponovno je cijela zemlja zavijena u crno. Zapravo, svaki dan je zavijena u crno, svaki dan su novine i televizijski program puni loših vijesti, a čim izađeš van iz kuće čuješ gunđanja sve veće mase nezadovoljnika. No mi kao društvo smo posebno slabi na djecu i mlade, kako i priliči svakom živom organizmu. Zato cijelo društvo vrlo burno reagira na takve događaje, traže se razlozi, traže se krivci, traži se utjeha. Psiholozi analiziraju, građani mašu glavama i komentiraju kakva je to strahota i šta je toj djeci danas, a statističari evidentiraju te crne brojke kako bi iz godine u godinu mogli svjedočiti sve većoj i većoj propasti ovog društva. Branitelji su učinili što su mogli, teško je povjerovati da ih ima još živih s obzirom na to koliko ih je oduzelo život. Društvo je zatvaralo oči nad tim problemom, neshvaćajući i ne želeći pružiti potporu. Al kad se djeca počinju ubijati, e onda je već vrijeme da se počnu paliti mali alarmi u našim glavama. Nehajno i bezrazložno se razbacuje optužbama, da su video igrice krive, da je glazba kriva, da je kriv onaj mali problematični iz nekog i nekog razreda s kojima se taj nesretnik počeo družiti. No na kraju krajeva, samo je jedan razlog zašto si netko, a pogotovo netko tako mlad, želi oduzeti život, a to je upravo srž društva. Srž ovog pokvarenog društva, zbog kojeg se ponekad zamislim da uopće imamo sreće što nas se toliko uspije izvući žive glave. Depresija, suicidalne misli, opće stanje letargije i ćemera koje vlada svuda oko nas... I onda se optužuju nekakvi tamo bendovi i nasilni filmovi...
No sam čin samoubojstva je... fascinantan. Svaki normalan čovjek će reći da je to kukavičluk i da uvijek postoji drugi izlaz. I ima pravo. U jednu ruku. Čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim životom. I onaj koji to misli živi u grdoj zabludi. Naši životi se sastoje od niza slučajnosti, sretnih i nesretnih. Kako kažu u filmu koji je lajtmotiv ovog bloga: svakom od nas se šansa za preživljavanje u nekom trenutku života približi nuli. I to je potpuna istina. Nas čista slučajnost dijeli od toga da baš neki pijani manijak ne izgubi kontrolu nad vozilom i pokupi nas dok bezbrižno stojimo na semaforu. To je onaj standardni tok misli: "to se ne može ili neće dogoditi meni." Al nekome se ipak dogodi. Netko ipak doživi tu fatalnu saobraćajku, netko ipak dobije taj tumor na mozgu, netko ipak dobije taj otkaz i ne može prehraniti obitelj. I nema kontrolu nad tim događajima. I naš život ipak ovisi samo o slučajnosti. Da li je onda toliko neshvatljivo da ljudi žele bar jednom u svom životu imati kontrolu nad svojim postojanjem, pa makar to značilo izgubiti ju zauvijek? Upravo kako je to Morrisey rekao, ja to razumijem. Netko će reći: "Al nije vrijedno, uvijek se može nešto učiniti, uvijek ima drugi put..." Al po čijim standardima? Tko će reći da je nešto vrijedno, a nešto drugo nije? Jest, sebično je prema obiteljima, prijateljima. Ali u glavi samoubojice vjerojatno nije. U glavi samoubojice vjerojatno su upravo svi oni sebični. I opet, tko tu ima pravo? Ja nisam suicidalan. Netko tko me poznaje možda bi rekao da jesam po nekim svojim postupcima, ali nikad čak niti nisam razmišljao o tome. Previše volim život. I previše ga se bojim prekinuti. Ali razumijem zašto bi netko želio to učiniti. I na kraju krajeva, to je njihovo pravo, njihov život i njihov izbor. Ako se netko želi trovati cigaretama i alkoholom, učinit će to i nitko mu to neće moći zabraniti. Ako se želi ševiti bez zaštite, ni to mu nitko ne može zabraniti. Dal netko onda može zabraniti da se osoba ubije? Pokušavam shvatiti koliko čovjek mora imati muda da stvarno počini samoubojstvo. I nije mi jasno, jer mislim da takvu hrabrost nikad ne bih mogao skupiti. Koliki košmar mora biti u glavi, koliko netko stvarno želi prekinuti patnje, koje su nama neshvatljive, ali toj osobi vrlo stvarne. Koliko čovjek više ne može podnjeti to da su mu svaki trenutak života obilježeni sjećanjima na ratne strahote, i koji u svojoj okolini više ne nalazi nikoga i ništa što mu te misli može odagnati? Koliko jedna mlada osoba mora biti na krivom putu ako smatra da ju cijeli svijet ne shvaća i da ju nikada neće moći shvatiti? Da, kukavica je, bježi od svojih problema, ne želi ih i ne može riješiti. Ali da li ih stvarno može riješiti, u ovakvom svijetu, kad skinemo ružičaste naočale? I na kraju, gdje smo? Da li je okolina koja ne shvaća zašto se netko ide ubiti u pravu, ili je u pravu osoba koja na kraju krajeva jedina stvarno raspolaže svojim životom? Neznam, jer kao i sve u životu, ni ovo nije crno bijelo. Ali imam osjećaj da ćemo s vremenom viđati sve više i više ovakvih tragedija... |
Donosim čisti c/p članka sa Indexa:
"SUNČANO vrijeme, koje se danas miješalo s kišom, izvuklo je poznata lica na špicu. Tako su kavicu popili i Jelena i Janko Popović Volarić. Lijepi supružnici sjedili su na terasi kafića i raspravljali o papirima koje su imali pred sobom. Zbog njih je, pretpostavljamo, Jelena imala namršteno lice. Nedavno je par viđen i u Umagu, na otvaranju jednog luksuznog hotela. Par je uživao u finoj hrani i razmjenjivanju nježnosti. Janko i Jelena cijele večeri su se grlili i ljubili. Špicom je prošetala i lijepa manekenka Kristina Šalinović. Zgodna Makaranka jedna je od naših najperspektivnijih manekenki, a prolaznike kafića na zagrebačkoj špici nedavno je počastila svojim dugim nogama koje je pokazala u vrućim hlačicama. Danas je pak trendseterica obukla raskošnu suknjicu na volane, a uz tu romantičnu kombinaciju odlično su joj stajale velike, crne naočale." Index svaki dan ima "članke" u kojima lijepo vrijeme mami poznate Hrvate i Hrvatice na zagrebačku špicu. To ne bi bilo nimalo loše da su ti ljudi stvarno i neke zvijezde, ali do sada se takvo nešto nije dogodilo. Nikad jedan Brad Pitt ili Dalaj Lama nije prodefilirao zagrebačkom špicom. Uvijek je to... Jelena Veljača. A svi znamo tko je i što je Jelena Veljača. Ona je naime, profesionalna blowjoberica... Radi to i iz zabave, ali i iz poslovnih razloga. Tu je i njen muž, Janko Popović Volarić. Nemam pojma tko je taj. Dam evo 100 evra odmah da je glumac nekakav. Vjerojatno je glumio u nekoj hrvatskoj seriji. I sad je kao slavan i poznat. Kaže članak dalje "lijepi supružnici". Za Jelenu imam u torbi 12 A4 bilježnica ispisanih epitetima, i uvjeravam vas, niti jedan nije "lijep". Janko pak izgleda kao cigan... I četnik... Što nužno nije uvreda... Ali u ovom slučaju jest... Nadalje se insinuira kako je Jelena zabrinuta jer gleda neke papire, vjerojatno članak koji sam napisao o njoj prije godinu dana. I trebala bi biti zabrinuta. Onda članak prelazi iz ultimativne dosade u ultimativno dosadnu debilanu, kad "novinar" izvlači kako je par bio u Umagu nedavno, ljubio se, grlio, izmjenjivao nježnosti... Kome su ove činjenice bitne, neznam, al ako nekome jesu, neka zna da sam ja danas išao na WC i recimo da pol sata nakon mene nitko nije mogao uči unutra. To otprilike dođe na isto. Drugi paragraf članka govori o nekoj manekenki koja izgleda doslovno kao mješanac rakuna i vanzemaljca (and not the pretty one...) i još je manje zanimljiv od sveopće nezanimljivog prvog paragrafa, tako da ga se ne isplati niti secirati. Gorim od iščekivanja koja će sljedeća hrvatska zvijezda biti ovako pomno popračena, jer naše zvijezde to zaslužuju! |
Svima je vjerujem jasno da živimo u zemlji apsurda i pomaknutih vrijednosti, gdje su kriminalci sveci, a sveci na margini društva. Tješim se da je to tako i u ostatku svijeta, ali ipak, kod nas je to nekako specifično, kod nas kao da je negdje u Ustavu vrlo vrlo sitnim slovima zapisano da vrijedi sve naopako od onoga kako bi trebalo biti. Zato ni ne čudi da, kao i većina kvaziliberalnih ali suštinski totalitarno-konzumerističih društava, i mi imamo zakon po kojem su marihuana i ostale droge državni neprijatelj broj jedan, dok su neke druge stvari, daleko daleko opasnije, i po vlastiti i po život ostalih, eto dozvoljene, i štoviše društveno prihvatljive. Jedna od njih je i alkohol. Glavni i već pomalo klišejizirani argument za ovo je jednostavan pogled u crnu kroniku. Jel se sjeća itko kad je zadnji put vidio naslov poput: "Sa 0.15 mg THC-a prouzrocio prometnu nesreću u kojoj je život izgubilo dvoje ljudi"? Ili pak: "Pod utjecajem marihuane sjekirom ubio oca, majku i trudnu djevojku"? Ili: "Napušio se pa pao i slomio vrat"? Naravno da ne, ali alkohol gotovo uvijek kumuje u ovakvim prilikama. No, to i nije tema ovog posta. Tema je upravo gore navedena reklama, a i ostale koje promoviraju ispijanje ogromnih količina alkohola. Jebemu, i ja se volim napiti ko svaki drugi čovjek, ali moraju li me još poticati svaki dan u svakoj prilici, sa ekrana televizije i sa plakata po cijelom gradu, dok se s druge strane moglo 3 godine u zatvor zbog jointa?
Vrlo je jednostavno: ili je nešto zabavno, ili je retardirano ali ipak pomalo zabavno, ili je potpuna retardacija. Zabavne su recimo sve serije koje nisu snimljene od strane Hrvata. Retardirane ali zabavne su sve emisije koje prikazuje NovaTV. Potpuna retardacija su hrvatske reklame za pivu. Kad usporedimo naše i strane reklame za pivu, odmah je jasno da je glavna razlika u tome što kod stranaca piva nije nešto veće od života, nego osvježavajuće piće za cijelo društvo, u umjerenim normalnim količinama. U našim reklamama je piva bit života, ona je ono najvažnije i jednostavno nisi niti čovjek, niti muškarac niti Hrvat ako svaki dan ne popiješ barem pol gajbe pive. Naši su to "pametno" ukomponirali s još nečim što smatramo daleko višim nego što uistinu jest, a to je nogomet, pa piva i nogomet uvijek idu zajedno. I tako, naše dva glavna konkurenta, Ožujsko i Karlovačko, se svakodnevno bore za naklonost pivopija diljem regije, u uglavnom se u svojim reklamama spuštaju na samo dno. Ožujsko se u svojoj kampanji bazira na svojim "zakonima". Ima tu zanimljivih, srcedrapajućih zakona koji pogode ljude kad ih nakon 7 pive negdje pročitaju, tipa "Naći se s prijateljima je vrijedno bilo kakve žrtve", nakon čega slijedi pobratimsko grljenje i pijane nebuloze. No ostatak su uglavnom nešto zbog čega bi se svaki normalan čovjek trebao posramiti. Tako je npr. 1. zakon: "Na dvije stvari uvijek misli: na pivo i prijatelje". Ima ih još 200 sličnih, a treba napomenuti da je ovaj još i najbezazleniji. S druge strane, Karlovačko se, premda također bazirano uglavnom na nogometu, okrenulo više glazbi i promociji ispijanja alkohola u bilo kojoj prilici. Čak i meni, renomiranom šovinistu, nije uopće ugodno vidjeti po gradu velike plakate: "Muškarci znaju šta žele", sa ogromnim Karlovcem na slici. Ovo je uvredljivo na nekoliko razina, prvo i osnovno direktno, bez imalo suptilnosti se kaže da žene ne znaju šta žele, jer ako u rečenicu uključiš samo jedno, automatski isključuješ drugo. S druge pak strane je uvredljivo za muškarce koji ne smatraju Karlovačko nadomjestkom za sve u životu, jer insinuira se da SVI muškarci žele Karlovačko. Kao prigodni alkoholičar, volim popit pivu pa da se rasturim ono pravo, al mi se ovakav prizemni i primitivni marketing gadi iz dna duše. Što nas na posljetku dovodi do biti, do bitka, do srži reklo bi se, ove naše male priče. A to je nova reklamna kampanja Karlovačkog, nazvana "Karlova oklada". Koncept je relativno nov kod nas, ali provjereno je da je vrlo učinkovit. To je naravno viralni marketing. Naime, poanta je ljudima davati informacije u vrlo ograničenim količinama, nadajući se da će ih misterija svega toga zaintrigirati i da će se upustiti u istraživanje što bi se moglo kriti iza svega toga, a glavna alatka za to je internet. Karlova oklada je "počela" na šturim plakatima i reklami koja je prizemna da ne može biti prizemnija. Tri frenda kao sjede doma, zajebancija ovo ono, i snimaju se kamerom, sve čovjek očekuje da će se svi zajedno počet jebat koliko sve gay izgleda. Onda kao pitaju jednog od njih, a to je Karlo (čudna li čuda), koja je njegova sposobnost. On se kao nešto nečka, pokazuje koliko Hrvatska akademija dramskih umjetnosti štanca loše glumce i koliko spontanost jednostavno nije osobina Hrvata, te naposljetku kaže da je njegova tajna sposobnost da može 3 mjeseca bez Karlovačke. Koji kurac? Dobro, šta mu u Karlovačku stavljaju heroin pa je navučen? I kakva je to uopće oklada, ne može piti Karlovačko, ima doslovno na tisuće piva koje su bolje od Karlovačkog. Na kraju oni se kao rukuju i idu nazdravit, Karlo mali doper i ovisnik odmah krene prema Karlovačkoj, a ova dva druga šereta šaljivđije ga kao spriječe, jer oklada je već počela. Tu priču sigurno svaki dan pričaju po kvartu, jer je iznimno kul i zabavna. I tako, zaintrigira mene ta reklama, jer ipak sam Hrvat i ne baš previše pametan, i odem ja na www.karlovaoklada.com, a kad ono preusmjerava me na FB stranicu. E pa jebem ja vama mater nenormalnu, prvo ste mi htjeli rušit Vladu preko fejsbuka, a sad moram kliknuti Like da bih uopće vidio bit cijele reklame. Neću to učinit da ga jebeš. Ipak, vidim sljedećih par rečenica."Kažu da put do tisuće Karlovačkih piva počinje prvim korakom...i jednom okladom". Marketinški stručnjaci su mislili da će biti pametno da se poigraju sa starom mudrosti i ukomponiraju Karlovačko, uz već standardni put. Svaka čast onome kome je ovo domišljato. "Ja sam Karlo, a moji frendovi Buco i Faca su se okladili samnom da neću izdržat 3 mjeseca bez svog omiljenog piva..." Dakle, sad postaje jasno da su ona dvojica iz reklame Buco i Faca. 12 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja za onog tko je smislio Buco i Faca. Zvuče kao da imaju 12 godina, jedan je očigledno pretio a drugi bi mogao imati neku deformaciju lica. Šta smo se odjednom vratili u dječje serije s početka '80-ih? Buco i Faca, zvuče kao geekovi koji po cijele dane igraju WoW, nisu izašli van već 4 godine, žene su vidili samo na youjizzu, a od pol pive su već mrtvi pijani. Doslovno bilo koji nadimak bi bio bolji... Džingis Khan.... Petar Veliki... Jagodica Bobica... "Ma šta oni znaju. Mogu ja to! Evo, bocu tvoju ljubim Karlovačko i ne imam drugih piva osim tebe". Bravo Karlo, tvoj najveći životni uspjeh je to što si 3 mjeseca izdržao bez Karlovačke, a tome bi trebali aspirirati i svi ostali propaliteti diljem lijepe naše. Na kraju su još i dodali malo vrlo neugodne vjerske provokacije. Ali svećenstvo je ionako prezaposleno seksom sa ministrantima tako da im je ovo vjerojatno promaklo. I za kraj "Klikni like i podrži me u okladi". Ma nabijem te na kurac, i tebe i reklamiranje na fejsu i klikanje 800 linkova da dođem do konkretne informacije o čemu se tu radi. Također, jedan dodatak sa stranice Karlovačkog:"Nagrada za ovu smjelu okladu je kamion pun Karlovačkog. Dobro ste čuli, jer Karlovi frendovi Buco i Faca dužni( su Karlu kamion pun Karlovačkog piva ako mu pođe za rukom( da uživa bez nas." Nakon svega što je rečeno u ovom podužem postu, mislim da je svaka daljnja riječ suvišna.... |